Moja Europa: Podijeljeni kontinent, čak i na ratištu

U Siriji, Iraku ali i istočnoj Ukrajini bijesni rat. Svakodnevno se puca, pati, umire. No, ako se izuzme izbjeglička tema, nitko u Europi ne primjećuje što se u njezinom susjedstvu događa i ušuškava se u prividnu sigurnost. Sve se to događa negdje drugdje, dovoljno daleko. Pogotovo u istočnoj Europi nedostaje svijest da je rat nešto svakidašnje. Izvještaji s ratišta ovdje se mnogo rjeđe pojavljuju u medijima nego na Zapadu. istočnoeuropska društva tako nemaju priliku razviti suosjećanje ni s drugim narodima niti s izbjeglicama i onima kojima je potrebna pomoć.

Trenutno izvještavam iz Kobanea sa sjevera Iraka. Prije toga sam bio u Raki. Tamo sam se s kurdskim borcima vozio u vojnom Humveeju. U Raki su oklopna vozila uobičajeno prijevozno sredstvo. Često se iz tih vozila nište ne može vidjeti jer su razbijena stakla nakon brojnih pogodaka poput paukove mreže.

Kad se vozite u jednom Humveeju, potpuno ste koncentrirani. Stalno se naglo koči, važno je da se motor nikad ne ugasi. Tijekom mog boravka u Raki, kurdski i arapski borci koje podržava SAD, vodili su žestoke borbe protiv pripadnika tzv. Islamske države. Raka je stalno bila pod oblakom prašine i dima. Avioni su neprestance bombardirali, čak i ona područja grada koja su odavno bila uništena. U borbama u i oko Rake poginulo je navodno preko 3.200 osoba. Jedna trećina od toga su bili civili. Još nikada u životu nisam vidio grad do te mjere uništen.

Žutokljunac usred rata

Kao ratni reporter radim već četiri godine. 2013. sam kao slobodni novinar izvještavao s Majdana u Kijevu na kojem je preko 100 građana izgubilo život. Nakon toga se nisam vratio u Poljsku nego sam otišao na ratište na istok Ukrajine, u Donbas. Nisam ni slutio da se tamo više ne radi o prosvjedima nego da je počeo pravi rat.

U prtljazi sam imao signalni prsluk. Tipično za žutokljunca bez iskustva što se ratnih područja tiče. Sazrijevao sam zajedno sa sukobom i uz pomoć iskusnijih kolega. Tijekom mog boravka u Donbasu, jedna me redakcija pitala nosim li neprobojni prsluk. Naravno da ga nisam imao. Ni sigurnosnu obuku isto tako nisam prošao. No to nije nikog zanimalo. U međuvremenu posjedujem vlastitu kameru, opremu, sigurnosni prsluk a i obuku sam naknadno prošao. Putne troškove i dalje snosim sam.

Europa s dvije brzine

Rat prije svega znači: sjediti i čekati. S „akcijom" kako nam je često predočavaju TV ili video igrice, rat nema puno veze. Rat je prije svega čekanje satima u nekoj razrušenoj kući ili rovu uz čaj, kavu ili neke od energetskih napitaka. „Akcija" je rijetkost i uglavnom vrlo kratko traje. Dakle mnogo vremena za razgovor s ljudima, za slušanje i promatranje. Jednom, u kurdskom dijelu Iraka, sjedimo tako zajedno, nas tri poljska i nekoliko međunarodnih novinara. Preko puta sjedi petočlana ekipa jedne velike zapadnoeuropske TV postaje: reporter, producent, snimatelj tona i dva kamermana. Mediji iz Velike Britanije i Njemačke stvari shvaćaju ozbiljno.

Naš poljski trojac je u glavi ima jedno: gledaj njih, njih petero radi za jednu kuću. Nas trojica za osam različitih medija. Nakratko smo se nasmijali ali je zapravo bilo za plakanje. Tako se osjeća novinarsko siromaštvo u Europi. Može se slobodno reći i „Europa s dvije brzine". Slično kao i nama Poljacima je i ostalim novinarima iz istočne Europe. Vukovi samotnjaci prepušteni sami sebi.

Naše siromaštvo je dobro skriveno u celofan zvan „digitalno novinarstvo". Jedan reporter radi sve: video snimke, fotografije, tonske zapise. Istovremeno se razmišlja i o aspektima reportaže i pokušava video postati preko društvenih mreža. Na sreću još uvijek nemam dovoljno novca za dron. Još brže, još učinkovitije i još ekskluzivnije. Kao slobodnjak bez velike redakcije u pozadini, čovjek se mora brinuti za vlastiti marketing.

Vjerodostojno izvještavanje ili „fake news"?

Gotovo svakodnevno se sudaram s granicama ostvarivog. Prije svega kad još uz sve to s neba počnu padati bombe. Dvije stvari istovremeno još i idu nekako ali tri ili četiri nikako.

Kada se nađe u opasnosti, čovjek traži pomoć drugih. Potpuno je svejedno radi li se o vojnicima, borcima ili civilima: pod stalnim udarom opasnosti svi se prije ili kasnije otvore. A ja sam tu kako bi pokazao procese i perspektive ljudi u ratu. A to je nešto za što se u mojoj domovini i u njezinom susjedstvu malo tko zanima.  Ne želim uljepšavati ali ne želim ni osuđivati a pritom ipak riskiram mnogo. I zato mi je želja da ljudi u medijima napokon shvate da ne smiju vjerovati da su bili „potpuno blizu" ako događaje s ratnih područja prate preko društvenih mreža. Nekada bi njihov provincijski pristup bio neodrživ. Danas je to „mainstream". S jedne strane se želi boriti protiv „fake news" a s druge strane se uvijek iznova nasjeda dezinformacijama s interneta.

Prave priče o pravim ljudima iz rata nije baš lako prodati jer nisu dovoljno spektakularne. A oni koji su rat iskusili na vlastitoj koži, poput traumatiziranih vojnika, ne pričaju rado. Pogotovo na istoku Europe gdje je kult jakog muškarca i nepokolebljivog domoljuba posebice izražen, nitko ne želi ispasti slabić. No toliko dugo dok rat u istočnoeuropskim medijima ne dobije ljudski lik, žitelji ovih zemalja mogu opušteni i dalje uživati u ignoriranju. Zato je nacionalizam i militarizam sve privlačniji.

Paweł Pieniążek je poljski novinar koji je izvještavao iz Ukrajine, Iraka i Sirije. jedna od njegovih knjiga, „Pozdrav iz Novorusije" je upravo objavljena u SAD-u.