Moja Europa: Prije nego što bukne plamen propagande

Rođen sam u Gdanjsku, na njemačkom - Danzigu. Svi građani tog grada u sebi nose tragediju povijesti. Prije 50 godina su mediji, tada u službi komunističke propagande, od jutra do mraka trubili kako je moj rodni grad oduvijek bio poljski. Kao dijete sam rado vjerovao u to. Ali, čim sam naučio prva slova, ustanovio sam da su u mojoj, navodno od pamtivijeka poljskoj kući, na radijatorima i slavinama pisale čudne riječi kalt-warm. I na poštanskom sandučiću je stajao njemački natpis Briefe. Starije dame u staromodnoj odjeći su na povratku iz crkve govorile neki čudan jezik - tek kasnije sam saznao da je to njemački dijalekt Plattdeutsch.

Nipošto ne želim reći da je Danzig onda oduvijek bio njemački, kao što je prvo tvrdila pruska, a kasnije i nacistička propaganda. I jednako tako ne želim reći da je Gdanjsk uvijek bio poljski, kao što je tvrdila komunistička propaganda. Ne, povijest je mnogo složenija i istovremeno mnogo fascinantnija.

Kult slobode, s onu stranu nacionalizama

Mi, mladi pobunjenici i oporbenjaci u osamdesetima, odbijali smo oba nacionalistička tumačenja. Umjesto toga smo se bacili na knjige stanovnika Gdanjska: memoare majke Artura Schopenhauera, romane Günthera Grassa, eseje Hermana Rauschninga – osobito na njegovu „Revoluciju nihilizma“ – i knjige Pavela Huelle i Stefana Chwina. Osjećali smo se kao građani slobodnog grada Gdanjska. Za nas je bio najvažniji onaj kult slobode, s one strane svakog nacionalizma, kakav se osjećao od doba hanzeatskih gradova pa do sindikata Solidarnost i Leche Walese. To je postao dio našeg identiteta.

Podsjećam na sve to kako bih došao do zaključka: uvijek kada se povijest prepusti političkim inženjerima koji oblikuju prošlost prema njihovim političkim i nacionalističkim gledištima, to je razdvajalo Poljake i Nijemce, pretvaralo ih u neprijatelje i vodilo u najveću nesreću.

Zato je tako važna gesta Tadeusza Mazowieckog i Helmuta Kohla u studenom 1989. u Križovoj (Kreisau): to je bilo preslikavanje njemačko-francuskog pomirenja Charlesa De Gaullea i Konrada Adenauera. Nakon čitavih stoljeća ona je otvorila prvo poglavlje njemačko-poljskih odnosa bez sukoba i omogućila „herojstvo pomirenja“, kako je to rekao nadbiskup Alfons Nossol, umirovljeni pastir Opola (Opeln). Herojstvo koje je počelo prije više od pedeset godina pismom poljskih biskupa svojoj njemačkoj braći i koje počinje riječima: "Opraštamo vam i molimo vas za oprost."

Čuvari nasljeđa Kohla i Mazowieckog

Moj ujak Franciszek Baranowski, muž moje tete Klare, je pobjegao iz Swieciea (Schwetz) u Pomorzeu (Pommern) u područje pod okupacijom kako bi izbjegao da mu navuku uniformu Wehrmachta. Njegova dva mlađa brata su ostala, oni su unovačeni i oba su poginula na Istočnom frontu: u njemačkim uniformama ustrijeljeni od ruskih vojnika. To je jedna od obiteljskih priča kakvih ima mnogo u Pommernu. Ne spominjem ju bez razloga. Jer one se mogu i zloupotrijebiti za političke ciljeve i njime se može poticati raspoloženje protiv Nijemaca, tako da se iz neke biografije iskopa fotografija djeda u njemačkoj uniformi.

Ili se to može učiniti kako to čine nominirani i dobitnici novinarske nagrade Tadeusza Mazowieckog: tako da s mnogo pažnje objašnjavaju njemačko-poljske sudbine i pričaju o ljudskim tragedijama iz pograničnih područja - iz Mazurije, Kašubije, iz Pomorzea, Velike Poljske ili Šlezije. Time stvaraju na kraju ozračje povjerenja, oprosta i pomirenja.

Institucije kao što je ova nagrada, kao što je donedavno bio muzej Drugog svjetskog rata, Zaklade Križove za međueuropsko razumijevanje, ali i neovisni mediji: svi su oni čuvari nasljeđa koje su im ostavila dva velika Europljana i kršćanska demokrata: premijera Tadeusza Mazowieckog i kancelara Helmuta Kohla.

Mi, građani Gdanjska razumijemo tragediju povijesti

Bez tih institucija, bez slobodnih medija, koji bi uskoro - ako se tako odluči - trebali postati "pravi poljski", bilo bi veoma jednostavno opet rasplamsati plamen antinjemačke propagande. U Poljskoj to poznajemo iz doba Wladyslawa Gomulke i Pisma poljskih biskupa njemačkoj braći u dužnosti. Baš kao što se tada Konrad Adenauer u plaštu križara prikazivao kako kandžama poseže za poljskim područjima, tako se i danas na naslovnicama novina bliskih poljskoj vladi vide njemačka kancelarka Angela Merkel ili predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk u - da se oprezno izrazim - nacionalsocijalističkim obilježjima.

Ako naša zajednička tragična povijest ponovo postane talac politike, prokockat ćemo na neodgovoran način plodove dijaloga koji su započeli još naši očevi prije 1989. godine. Prokockat ćemo trud onih koji su imali osobne razloge da ne oproste patnje koje su im nanesene – a ipak su oprostili, u ime zajedničke budućnosti. Tu treba spomenuti Władysława Bartoszewskog, Stanisława Stommu, Mieczysława Pszona, Jana Nowak-Jeziorańskog, Karla Dedeciusa, ali i Marion Gräfin Dönhoff, Willyja Brandta i druge.

Mi iz Gdanjska posebno dobro poznajemo tragičnost povijesti. U to spada svijest o tome da se najteži zločini mogu ponoviti. Da su mir, demokracija, europske vrijednosti, tolerancija i ljudska solidarnost, vrijednosti o kojima se stalno mora voditi briga i koje se stalno moraju cijeniti.

Poljski novinar Jaroslaw Kurski je zamjenik glavnog urednika liberalnog dnevnog lista Gazeta Wyborcza. 80-ih godina je bio aktivan u antikomunističkom pokretu. Od 1989. do 1990. je bio glasnogovornik predsjednika Solidarnosti Lecha Walese. Njegov brat Jacek Kurski je, međutim, bio nacionalno konzervativni političar koji se proslavio 2005. u predizbornoj kampanji kada je optužio tadašnjeg predsjedničkog kandidata Donalda Tuska da je njegov djed bio u nacističkoj njemačkoj vojsci. Tusk je tada izgubio izbore od Lecha Kaczynskog.

Ovaj tekst je skraćena verzija govora Jaroslawa Kurskog na dodjeli nagrade za novinarstvo Tadeusz Mazowietzki.