Moja Europa: Sizif u Bukureštu

U četvrti Dorobanți širom je otvoren prozor kafića. Unutra ćaskaju oni koji sebi mogu priuštiti piće na tom mjestu. Vani je ulica krcata ljudima.  Stranac, četrdesetak godina i prosijeda kosa, dobro krojeno odijelo, razgovara na engleskom s dvije mlade brinete. Njih dvije su sređene u skladu sa skupim lokalom. Atraktivne, dugonoge. Potom muškarac sjedne u svoj Bentley, a njih dvije prelaze ulicu, svjesne svog izgleda.

Na pješačkom prijelazu su se mimoišle s mršavom, neuglednom djevojkom. Ona se okrenula za njima. Na trenutak su se dodirnula dva univerzuma koja nemaju ništa zajedničko. Djevojčica nosi drečavo crven prsluk, ona je čistačica ulica. Do kasno navečer će čistiti smeće velegrada.

U Bukureštu smo, u gradu koji rijetko dospijeva na meteorološke karte Zapada. Tu, gdje žive milijuni ljudi, gdje čistači ulica, naoružani samo metlama i kantama na kotačima vode borbu protiv prljavštine, gdje su proljetos stotine tisuća ljudi prosvjedovali za čistoću politike, tu gdje se nalazi rumunjski glavni grad, sa svim svojim šarmom, grubošću i proturječjima – tu ne postoji vremenska prognoza.

Zapadna meteorološka karta je besprijekorno bijela, kao ranije navigacijske karte. Terra incognita. Ali nije strašno, vrijeme u drugim europskim prijestolnicama – Tirani, Sofiji ili Bernu – također ne zanima nikoga.

Od Drakule do Ceausescua

Dvije krvopije su bitno utjecale na sudbinu grada. Prvi je daleko dogurao u filmskoj branši. Vlad Tepeš koji je poslužio kao model za Drakulu, izgradio je ovdje utvrdu, na povoljnom mjestu na putu koji vodi od Karpata prema Crnom moru. Tu je on stolovao kao knez Vlaške. Minimalni ostaci nekadašnjeg kneževog dvora sada se nalaze u lajpciškoj četvrti (Lipscani). Kraj se tako zove jer su se tu, gdje su se sudarali kršćanstvo i osmanski islam, naselili brojni trgovci iz Leipziga.

Ceausescuova  bolesna priroda zasjenjuje čak i figuru Tepeša. Komunistički knez tame – osamdesetih je cijela zemlja zaista često bila bez struje – izgradio je prinudnim radom, oduzimanjem imovine i prinudnim preseljavanjem ljudi pravi kneževski dvorac, na samo koju stotinu metara od Tepešove rezidencije. Niklo je na stotine monumentalnih stupova, pa bi stari knežev dvor stao u prostor koji zauzimaju dva ili tri takva stupa. Ceausescu je građevinu nazvao "Kuća naroda", a danas se zove Palača parlamenta. To preimenovanje je zaista unapređenje za građevinu koja je – optički teroristički čin, nasilje od kamena i cementa, koje je ustvari trebalo dići u zrak. 

To je nakazno mjesto s kojim grad mora živjeti. Mnogi poslanici koji tu imaju svoje kancelarije optuženi su za korupciju. Ali i suci, državni činovnici, biznismeni trpaju novac u svoje džepove. Krvopije posebnog kova. A rumunjski socijaldemokrati su htjeli oslabiti upravo najvjerodostojniju antikorupcijsku instituciju DNA. Korumpiranih političara ima u svim strankama, ali ih je kod rumunjskih socijaldemokrata (PSD) očito najviše.

Ljevica ugrožava demokraciju

Početkom godine se narod pobunio. Dok su se u Mađarskoj i Poljskoj ulice odavno napunile demagogijom i parolama punima mržnje u Rumunjskoj su gradske ulice bile ispunjene demokratskim i građanskim zahtjevima. Na Trgu pobjede su se okupljale stotine tisuća ljudi da bi negodovali zbog politike PSD-a. Probudila se nada da se konačno upalila iskra građanskog duha. Danas se na tom mjestu može vidjeti tek poneka zastava, a navečer se okuplja tek šačica ljudi. Gust promet prigušuje njihove glasove. Vladajući političari su izvukli pouku iz prosvjeda i ostvaruju iste ciljeve u više manjih koraka. U Rumunjskoj opasnost  po demokraciju nije na desnici, kao u Mađarskoj ili Poljskoj, nego na ljevici.

I Trg pobjede je ružan. Ogroman, prazan prostor bez duše. Ranije je ovdje bila sjeverna granica grada iza koje se nalazila gusta šuma. Stižući 1866. u provincijalni i mali grad gdje su ga čekali budući podanici,  njemački princ Carol je prošao kroz tu šumu. Rumunji nisu vjerovali da je netko iz vlastitih redova u stanju da osigurati daljnju egzistenciju mlade države, Rumunji su uvezli cijelu njemačku dinastiju. Kasnije su doveli francuske i njemačke arhitekte da bi podarili Bukureštu zapadnoeuropsko lice. Nove građevine – kraljevske palače, knjižnice, koncertne sale, banke – približile su grad Parizu. Ali samo malo.

U ta vremena kada je kralj stizao kroz šumu još nije bila podignuta mračna staljinistička građevina koju danas zovu "Kuća slobodnog tiska" i koja je prije podizanja "Kuće naroda" bila najveća zgrada u Bukureštu. Šuma nije bila ispresijecana širokim, elegantnim  bulevarima koji danas zaista podsjećaju na Pariz. Staljin i Pariz se u Bukureštu dobro slažu.

Grad pati od manije čistoće

Na sjevernoj strani Trga pobjede završavaju parkirališta. Tu počinju zelena pluća grada i kraj s vilama. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća imućni građani su tu podizali svoje otmjene domove uz kaotično mnoštvo stilova i formi. Tu je živio i Ceausescu sa svojom crvenom nomenklaturom. To je četvrt Dorobanti s Bentleyima i elegantnim ženama. Šetnja živopisnim ulicama ovog kraja jest obeštećenje za poneku monstruoznost grada. Iz komunističkog Bukurešta čovjek bez upozorenja zakorači u svijet predratnog građanstva.

Tu se, kao i na drugim mjestima, pokazuje zašto je Bukurešt privlačan – zbog suživota potpuno različitih svjetova. Južni dio Trga pobjede je košmar od masivnog betona, tu su podignuti ogromni blokovi. Moglo bi se pomisliti da tu ljepota prestaje, ali to nije točno. Na raznim mjestima u gradu blokovi zgrada okružuju izvorne četvrti kao da ih štite. Ili guše?  Između dva bloka čovjek naiđe na gotovo ruralni Bukurešt. Tiho je i ritam je sporiji. Vinova loza prekriva trjemove. Ovaj grad ima mnogo lica, urbani Doktor Jeckil i Mister Hyde.

Dok predstava krvopija ne prestaje, dok biznismen kruži u svom Bentleyu, a dvije djevojke izlažu svoja tijela dotjerana u teretanama, jedna neugledna djevojka će sve do duboko u noć čistiti ulice. Njeno umorno lice će iskrsavati iz tame pod snopom svjetlosti automobilskih farova, ali će brzo biti zaboravljena. Cisterne će posipati ulice vodom. Grad boluje od higijenske manije, kao da se iz noći u noć pribavlja čista košulja koja se preko dana isprlja. Tako gledano, čistači ulica u Bukureštu jesu kao Sizif.

 

Pisac Catalin Dorian Florescu je rođen 27. kolovoza 1967. u Rumunjskoj, a od 1982. živi u Švicarskoj. Za roman "Jakob je odlučio voljeti je 2011. dobio nagradu Švicarsku književnu nagradu. Sredinom rujnaće objaviti zbirku priča "Pupak svijeta".