Moja Europa: Stigla, putem jezika

Moju ljubav prema jeziku i jezicima smatram obiteljskim nasljeđem. Kad je moja prabaka bila zadovoljna sa svojim kuhanjem, na primjer s juhom, rekla bi: skuhala sam juhu koja govori sedam jezika. Prabaka je cijenila poznavanje jezika kao nešto izuzetno važno. „Što čini nekog čovjeka", pitala bi. To je njegov jezik. Njegov vlastiti, unutrašnji jezik, danas bih ja dodala.

Prabaka je znala izgovarati poslovicu po kojoj se netko sastoji od toliko ljudi koliko jezika poznaje. Drugim riječima, čovjek je toliko vrijedan koliko jezika govori. Rođena u Austro-Ugarskoj, nekoj vrsti Europske unije avant la lettre, je i njen rodni list izdan na njemačkom, rumunjskom, mađarskom i latinskom. Ona je i sama govorila više jezika. Neke od njih je pobrala iz svoje okolice, neke je naučila za svog boravka u tuđini. Živjeti u nekoj zemlji i ne znati njihov jezik je za nju bilo neprihvatljivo, nezamislivo, nedostojno. I ja potpuno dijelim to njezino mišljenje.

Zatvoren život u „kategoriji"

U godinama od kako živim u Berlinu je grad postao kozmopolitska metropola. Tu se ljudi iz čitavog svijeta nalaze svoju sudbinu, njihovu poslovnu priliku, njihovu šansu za preživljavanje, njihovo ispunjenje života, njihov dom. Neki su ljudi koji su vlastitom voljom došli u Njemačku. Čak i bez dovoljnog poznavanja njemačkog jezika. Neki su izbjeglice.

Dio tih došljaka živi u internacionalnom, visoko profesionalnom okruženju, uglavnom se tamo sporazumijeva na engleskom. Za te ljude nije od životne važnosti znati njemački i pogrešno vjeruju da se taj jezik ne mora nužno naučiti.

Ima i kategorija osoba koja živi u paralelnom društvu, izolirana vlastitim kulturnim granicama i u neznanju jezika te zemlje. Osobito za žene i mlade iz tih krugova iz toga se stvara golemi nedostatak. Ali nije tajna da takva samoizolacija vodi nedostatku samopouzdanja i implicira gubitak slobode. I tako nikad neće biti dostignuto stanje samoodređivanja.

Prabaka sa svojom juhom sa sedam jezika je sigurno sve to znala. I moja djeca to intuitivno znaju. Nakon prvih tjedana škole u Njemačkoj su i meni odgovarala samo na njemačkom. Željela su od početka sudjelovati. Biti prisutni. Suodlučivati. Pripadati. Biti dio cjeline. Ne biti osuđeni na život u getu.

Samopoštovanje koje vodi poštovanju

Kao autorica sam od početka doživjela mnogo razočaranja. Donijela sam sa sobom višejezičnost. I ubrzo mi se učinilo da sam je izgubila. Moj njemački je bio rudimentaran. Nije bio dovoljan za pisanje. Istovremeno sam se bojala izgubiti svoj identitet promjenom jezika što me plašilo do stupnja da sam gubila dah. Do kočenja od straha. Jesam li još netko? Na to stanje vlastitog raspada je slijedio osjećaj bezvrijednosti. Duševnog osiromašenja.

Branila sam se od tih osjećaja. Suočila sam se s vlastitom sudbinom i vratila sam svoj unutrašnji jezik, prihvatila sam njemački jezik. Identificirala sam se. Vratila samopouzdanje. Jezik prilagodila vlastitim potrebama. Osvježila mojim vlastitim iskustvima i osjećajima.

Kad sam onda nakon knjiga koje sam pisala na rumunjskom napisala svoju prvu knjigu na njemačkom i kada je bila objavljena na njemačkom, brana je zauvijek bila provaljena. Danas se mnogo više zna o usponima i padovima u životu migranta. Izbjeglicama stoji na raspolaganju profesionalna pomoć. Ne samo ja osobno i Berlin i država je naučila koliko je važan jezik zemlje u kojoj se živi. I postoji nada da pridošlice, bilo otkuda došli, prihvate tu pomoć. Da razumiju kako je vladanje izrazima uopće i osobito vladanje novim jezikom zapravo ključ za samopoštovanje koje onda vodi i poštovanju i priznanju drugih i od drugih.

Jezik je ključ za uspjeh i za sreću. I ključ za pronalaženjem vlastitog, pravog identiteta.

Carmen-Francesca Banciu je rumunjsko-njemačka spisateljica. Od studenog 1990. živi u Berlinu i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Objavila je više knjiga.