Moja Europa: „Zlo nije svemoćno!“

U noći između 2. i 3. kolovoza 1944. nacisti su u plinskim komorama logora smrti Auschwitz-Birkenau ubili posljednjih 4.300 Sinta i Roma – žena, muškaraca i djece iz ozloglašenog takozvanog „Ciganskog logora".

Prije osam godina je Europski parlament 2. kolovoza proglasio Međunarodnim danom sjećanja na romske žrtve holokausta. Istovremeno je Parlament „bezuvjetno i nedvosmisleno osudio svaki oblik rasizma i diskriminacije“ manjina. Sve članice Europske unije pozvane su da svake godine ovaj datum obilježe kao dan sjećanja na Porajmos – nacistički genocid počinjen nad Sintima i Romima.

Sjećanje na žrtve genocida postalo je nerazdvojivi dio našeg identiteta i nesretne i bolne povijesti naše zajednice. Porajmos se pritom ne smatra samo tragedijom za Sinte i Rome koji su bili izloženi neljudskom zločinu, nego i kao jedinstveni oblik barbarstva i nehumanosti.

U eri nacionalsocijalista „etičko“ je zamijenjeno „tehničkim“. Taj instrumentalni um potpuno je odvojio čovjeka od njegovih emocija, strasti i moralnih načela. Modernom čovjeku nacističkog doba oteta je njegova suština. U središtu njegovih interesa bio je rast njegovog „tehničkog“ učinka i djelotvornosti, „neuprljan“ bilo kakvom moralnom odgovornošću. Holokaust se nije dogodio zbog sadističkih ljudi, on je mnogo više rezultat ravnodušnosti i totalnog udaljavanja čovjeka te epohe od svake moralne obveze. Dehumanizacija birokratskog aparata omogućila je ubijanje tako velikog broja ljudi za tako kratko vrijeme. Holokaust je odnio živote šest milijuna Židova i 500.000 Roma. Posljedice za čovječanstvo i civilizaciju bile su razorne.

Diskriminacija, predrasude, nejednakost

Skoro osam desetljeća poslije kraja Drugog svjetskog rata Romi i Sinti su na svim područjima i dalje izloženi diskriminaciji i predrasudama – u svim europskim zemljama u kojima raštrkani žive. Zemlja s najvećom romskom populacijom u Europi je Rumunjska, s otprilike dva milijuna pripadnika te manjine. U Mađarskoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj i Bugarskoj žive na stotine tisuća Roma i Sinta, a procjenjuje se da ih je u Europi ukupno dvanaest milijuna.

Nažalost, na sudbinu naše zajednice podsjeća se samo na ovakve dane kao što je 2. kolovoza. Samo u takvim danima uživamo pažnju javnosti, ona je konvencija, rezultat javnog dogovora. To ne znači da je dan sjećanja pogrešan, ali je jasno i to da se na ostale dane u godini zapostavljaju potrebe naše manjine – iako u Europi živimo sedam stoljeća.

Prije svega u posljednjih nekoliko godina, za vrijeme pandemije korone i poslije nje, kada je širom svijeta došlo do ekonomskog zastoja, brojni Sinti i Romi doživljavaju intenzivniju marginalizaciju i izloženi su prije svega gospodarskom pritisku. Mnogi od nas stekli su dojam da je zajednica Sinta i Roma posljednja koju se podržava i čuje, ali je prva koju fotografiraju i snimaju kada dobije pomoć.

To se mora promijeniti. Humanost se ne može samo glumiti na dan sjećanja ili pred kamerama. U moralne obveze nas kao ljudskih bića spada inkluzija marginaliziranih Sinta i Roma. Naposljetku, iz dehumanizujućeg iskustva Holokausta proističe posebna odgovornost prema žrtvama i njihovim potomcima. Rasizam, diskriminacija, anticiganizam ne smiju imati mjesta u Europi. U tom kontekstu htio bih završiti citatom poljsko-britanskog sociologa židovskog porijekla Zygmunta Baumanna, koji hrabri i daje nadu: „Zlo nije svemoćno. Njemu se može suprotstaviti."

Fatlum Kryezi (29) je sociolog i novinar. Potječe iz romske zajednice u Prizrenu na Kosovu i studirao je sociologiju i antropologiju u Prištini i na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu