Može li država bankrotirati?

Put u stečaj ili bankrot je veoma jednostavan: trošiti više nego što se ima i koliko se može zaraditi. Tim putem može krenuti svatko od nas, može neka tvrtka - ali može i država. Na primjer Italija za ovu, 2009. godinu očekuje da će se zadužiti za više nego što je njen čitav godišnji bruto-nacionalni proizvod. Ta zemlja nipošto nije jedina u Europi koja očekuje kako joj neće ništa drugo preostati nego zadužiti se preko svake granice: tu je i Island, ali i Španjolska, Grčka i Irska - dakle redom zemlje zone u kojoj je euro službena valuta. Izvan nje je stanje još ozbiljnije: države Baltika, Rumunjska i Bugarska ne vide drugog izlaza iz sadašnje situacije nego u ogromnim zaduživanjima.

Bankrotirati se ne može - ali može

Stečaj neke države je barem u istoj mjeri političko koliko i ekonomsko pitanje. Postoji golema razlika u suverenitetu dužnika: građanin ili neko poduzeće je dio nekog društva i to društvo ga može kazniti ako ne podmiruje svoje obaveze. Ali državu? Stečaj države se odražava samo u odnosu na druge države i institucije i utoliko državni bankroti nipošto nisu rijetkost: da se čak i ne vraćamo dublje u prošlost, dovoljno je podsjetiti na Rusiju 1998. ili Argentinu 2002. One su jednostrano obznanile kako više ne mogu podmirivati svoje međunarodne obaveze. Ali naravno da u državu onda neće doći stečajni upravitelj, otpustiti građane te zemlje i prodati na dražbi sve što je vrijedno u zemlji.

Još mnogo gore nego kad propadne poduzeće

Usprkos tome, stečaj države ostavlja mnogo gore - i dugotrajnije posljedice nego stečaj bilo kako velikog poduzeća. Jer to otvara začarani krug koji rijetko završava bez nasilja - i školski primjer je država Zimbabve. Formalno, možda se tek neka izjava tamošnjeg diktatora Mugabea može interpretirati kao objava stečaja, ali praktično - baš nitko na svijetu niti ne pomišlja poslovati sa Zimbabveom ili nekim poduzećem iz te zemlje prije nego što mu on doslovce ne pokaže kovčeg s novcem kojim će to i platiti. Naravno, u nekoj priznatoj međunarodnoj valuti. Jer opet da se vratimo pitanju suvereniteta: za razliku od građana ili poduzeća, država može tiskati novac. Zimbabve je svoje dugove - za državne službenike, učitelje, bolnice - plaćao tako da je tiskao nove novčanice, sve do opsega da se ti šareni papirići još jedva i mogu nazvati novcem. Inflacija u toj zemlji već je davno prešla 100% - dnevno! Utoliko nacionalno gospodarstvo Zimbabvea zapravo niti ne postoji i nitko ne zna, kako da se uopće pokrene. U uvjetima kada se čitava država vratila na trampu - i naprosto otimačinu od koje živi vojna vrhuška, nitko ne želi svoj novac dovesti u takvu zemlju i investirati u pogone koji bi ljudima osigurali posao i zaradu.

Opasna igra s vatrom

Takav kaos u državnim financijama neminovno dovodi i do političkih previranja. Na žalost, i u Europi je to već počelo: u Ukrajini su se proteklih godina mnogi odvažili zadužiti se preko glave kako bi uložili u neki posao. Posao je stao, dugovi su ostali - i jedini im se izlaz čini izaći na ulice i prosvjedovati protiv vlade. Upravo zato vlade "novih" članica Europske unije ukazuju kako njihov financijski problem veoma lako može postati i politički problem čitave Europske unije.

Autor: Anđelko Šubić

Odgovorni urednik: S. Matić