Može li Njemačka i dalje biti uzor?

Ionako više nego skromni gospodarski rast u Europskoj uniji je ponovno ugrožen. Strah od recesije se vraća. Mnogi su se nadali da je kriza definitivno stvar prošlosti. Sada se opet raspravlja o ispravnoj gospodarskoj politici. Kao i uvijek posljednjih nekoliko godina, najviše se spori oko toga treba li štedjeti ili ne. Na čelu tabora pobornika politike odustajanja od štednje a u korist investicijskih programa su Italija i Francuska. Na čelu zagovornika nastavka rigorozne politike štednje su Njemačka ali i Velika Britanija, Nizozemska ili Finska. Ove zemlje smatraju da je jedini izlaz iz krize izbalansirani proračun i povećanje konkurentnosti.

Politički ekstremizam kao sredstvo pritiska

„U aktualnoj situaciji Europa mora investirati u gospodarski rast a ne se samo usredotočiti na štednju i strogoću“, stav je talijanskog premijera Mattea Renzija. Po socijaldemokratu Renziju, dosadašnja politika štednje ionako nije polučila željene rezultate. Njegov najjači saveznik u Europskoj uniji je francuski predsjednik Francoise Hollande koji se zalaže za politiku ulaganja u gospodarski rast. Njegov ministar gospodarstva Emmanuel Macron nedavno je u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung upozorio od moguće teške recesije, „poput one u 30-tim godinama prošlog stoljeća“. „Političke posljedice su tada bile katastrofalne“, rekao je Macron aludirajući na uspon nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Danas međutim Macron ne strahuje od sličnog razvoja događaja u Njemačkoj nego kod kuće, gdje su desni populisti iz Front Nationala sa svojom (uspješnom) politikom širenja mržnje prema strancima, vladajućima već odavno za petama.

Francuska je u grču

Zapravo se Francuskoj već izišlo u susret time što Europska komisije protiv nje nije pokrenula postupak zbog uzastopnog prekoračenja granice zaduženja od tri posto BND-a. Francuska sada traži da joj se daljnje dvije godine „progledava kroz prste“. No stručnjaci, poput Guntrama Wolfa, direktora instituta „Bruegel“ iz Bruxellesa, smatraju da Francuska više nema manevarskog prostora. Wolf doduše smatra kako bi trebalo malo olabaviti strogu politiku štednje za koju se zalaže Njemačka i državama omogućiti nova zaduženja. Pogotovo ako se uzme u obzir da su kamate trenutno na rekordno niskoj razini. „No to bi trebalo biti dopušteno samo onim zemljama koji imaju stabilne financije poput Njemačke”, smatra Wolf. Francuska naprotiv nije učinila mnogo posljednjih godina kako bi uvjerila partnera da čini sve kako bi smanjila deficit.

Nijemci bi trebali prestati sanjati o „crnoj nuli“

No i u zemljama poput Njemačke su novi dugovi smisleni jedino ako se pametno investiraju. Ako se investira u potrošnju, recimo kroz povećanje mirovina, kao što je to učinila Njemačka, se često polučuje samo prolazni efekt. Ulaganje u infrastrukturu bi morao bi, kako smatra Wolf, trebalo imati prioritet. „Mjere poput podizanja mirovina nisu okrenute prema budućnosti“, smatra Wolf. Pritom njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, kojeg mnogi smatraju ocem stroge njemačke politike štednje, i dalje sanja o tzv. „crnoj nuli“ tj. proračunu bez novih zaduženja. No to je samo, kako smatra Wolf, kozmetika. „‘Crna nula‘ je samo simbol. Ekonomski ona u ovoj situaciji nema smisla. To je samo politički cilj“, smatra Wolf.

Strukturne reforme važnije od štednje

Drug stup uspješne politike gospodarskog rasta pored štednje, za pobornike poput Angele Merkel, Davida Camerona ili bivšeg švedskog premijera Fredrika Reinfeldta je i povećanje konkurentnosti. No ova mjera, kako tvrde, ne mora nužno biti povezana s dodatnim troškovima. Pritom se prije svega radi o, uglavnom radikalnim, strukturnim reformama. One, kao što pokazuje Španjolska, na kraju pokazuju rezultate. No reforme su mukotrpne i nepopularne i oni koji ih provode u pravilu plaćaju visoku političku cijenu zbog njihovih provođenja. I Vlada Angele Merkel tu ne pokazuje mnogo hrabrosti, kako smatra Wolf. Ona trenutno profitira od reformi koje je još provela vlada Gerharda Schrödera i za to platila ceh na izborima. Angela Merkel za razliku od svog prethodnika, igra na kartu kupovanja naklonosti birača mjerama poput podizanja mirovina. To se biračima sviđa, ali njemačka konkurentnost baš ne profitira od toga. Zato teško trenutno Njemačka može polagati pravo na ulogu uzora ostalim članicama EU-a.