Mračna strana nogometa

Događaj koji posljednjih tjedana plijeni pažnju čitave planete, prikiva uz male ekrane milijarde očiju i izaziva vatromete emocija. Nadmetanje koje, iako je prvenstveno sportsko, daleko nadilazi samo slavlje sposobnosti tijela i duha. Ogled spretnosti, snage i strategije koji nas u jednoj sekundi dovodi do ekstatičnog osjećaja sreće, dok nas već u sljedećoj baca u očaj i neutješnost. Dakako, radi se o Svjetskom prvenstvu u nogometu koje kontinuirano prati sve snažnija euforija i pomama, no prodor toga, kako ga zovu, najvažnijeg sportskog događaja na planeti u sve pore svakodnevnog života izaziva i sve snažnije kritike vrhunskoga sporta.

Ne voljeti nogomet- greška u karakteru?

„Ne voljeti nogomet i ne igrati nogomet - nije samo greška u obrazovanju, greška je to i u karakteru“, zapisao je još 1971. godine u Studentskom listu jedan od najpoštovanijih hrvatskih redatelja Zoran Tadić. Glumački majstor Vili Matula s tom bi se tezom teško mogao složiti. On, ipak, nije nimalo licemjeran - priznaje da prati utakmice svjetskoga nogometnog prvenstva jer uživa u toj umjetnosti tijela i duha, no ne vidi razlog da sudjeluje u cijeloj euforiji. Razlog tome pronalazi u iskustvima iz vlastitog djetinjstva:

«Osobno baš nisam imao nekog afiniteta za nogomet, dakako, ljudi će reći da nisam imao niti dara za to, međutim tako je postavljeno danas da ako nemaš dara za nogomet ti si već u startu kao dijete gubitnik. Sada kada gledamo kognitivne tipove djece oni u tom nogometnom imperativu, ako ne mogu igrati nogomet onda mogu svoju pamet upotrijebiti da znaju napamet sve moguće reprezentacije i datume, a Matulu čudi upravo to što pametni ljudi koriste svoje intelektualne kapacitete kao zamjenu za nedostatak vještine manipulacije loptom, pa plasiranjem pravoga podatka u pravom trenutku pokušavaju zaslužiti „poštovanje čopora“.

Pritisak koji tjera u drogu i depresiju

No, Matula na stranu stavlja individualne interpretacije fenomena „nogomet“. Kao polazište svoje buduće umjetničke akcije, naime, radije navodi puno opipljivije podatke:

«Žao mi je što se sada ne mogu sjetiti imena doktorice koja je nedavno bila napadnuta od sportskih novinara, međutim ona je napravila istraživanje koje je pokazalo da je broj mladih ljudi koji u dobi do 27 godina, koji su u teškim drogama, da je 73 % te populacije u mladosti bilo tretirano intenzivnim treninzima za komercijalne sportove poput tenisa, nogometa, skijanja i svih tih sada tako popularnih»

A te činjenice Matula potkrepljuje i nekim francuskim i američkim istraživanjima koja pokazuju da «upravo djeca koja su bila izložena imperativa uspjeha pod svaku cijenu, kada ne uspijevaju, puno lakše završavaju i to u velikim postocima u tvrdim drogama.

Spomenik neznanom sprotašu

Svi ti podaci nagnali su Matulu da promisli o negativnim posljedicama vrhunskoga sporta, te pokuša u svoju akciju uključiti niz umjetnika, ali i liječnike, novinare, i naravno same sportaše:

«Jedna od ideja je da se napravi spomenik neznanom sportašu. Postoji velik broj nesretnih, unesrećenih obitelji čija djeca nisu uspjela ući u neku reprezentaciju zbog političkih igara ili povreda ili nekih drugih razloga. Tako počneš padati u populaciju „luzera“, kada nisi u onom vrlo malom broju izabranih koji su osuđeni na uspjeh. A i izabrani imaju svoje probleme jer sport je nešto što je određeno za mlade i s 30-im godinama cijela je stvar gotova, pa nakon silne euforije i uspjeha i medalja za ter ljude ostaje depresija i drugi problemi.» A ti problemi bacaju ih u zaborav iz kojega ih vraća tek povremeno medijsko razvlačenje njihovih osobnih tragedija - pokažu li se one, dakako, medijski atraktivnima.

«Međutim, onaj veliki broj drugih ljudi koje zovemo neznanim sportašima ostaju u marku, u depresijama, nezadovoljni cijelim društvom i onda žive nekakvu besmislicu i agresivnost. Mislim da tu nema nikakvoga traga pravoj kuturi», zaključuje Matula koji početak svoje umjetničke kampanje najavljuje za jesen. Sa zanimanjem iščekujemo s kakvim će još idejama izaći jer u sportskim ludilima koja nas sve češće zahvaćaju, lako se gubi dodir sa stvarnošću. Stoga će dobro doći hladan tuš triježnjenja, sličan onom koji je hrvatska javnost doživjela ispadanjem nogometne reprezentacija sa Svjetskoga prvenstva.