Mračne tajne Vatikanske banke

Instituto per le Opere di Religioneu prijevodu znači tek "Institut za religiozna djela" pa tako već i naslovom ova institucija počinje sakrivati svoju pravu svrhu. Jer to je banka, stožerna financijska institucija i države Vatikan i čitave katoličke crkve.

Naravno da su se ovozemaljski namjesnici Kristovi valjda još od svetog Petra morali baviti i blagajnom crkve, ali u ovoj formi financijska institucija Vatikana postoji tek od 19. stoljeća. Svoje današnje ime je dobila posljednjih dana fašističkog režima u Italiji, 1942. ali je u svojoj prošlosti uvijek iznova dolazila na naslovnice zbog optužbi za nečiste poslove i povezanosti sa organiziranim kriminalom i potkupljivim političarima.

Novo dno je "Institut za religiozna djela" dostigao ostavkom direktora banke, Ettorea Gottia Tedeschija. Kako je objavljeno, "usprkos opetovanim upozorenjima" on nije ispunio "određene zadaće od izuzetne važnosti". Što pak to znači, Vatikan nije želio objašnjavati pa su tako još više narasla krila raznim špekulacijama i nagađanjima.

Talijanski mediji nagađaju kako je i ova ostavka povezana sa takozvanim "Vatileaks" skandalom. U tome su do medija dolazili povjerljivi spisi Svete stolice, uključujući i financijsko poslovanje Vatikana. Ali određenu ulogu bi mogle imati i prijašnje istrage protiv direktora Vatikanske banke zbog prekršaja propisa protiv pranja novca, makar su te istrage obustavljene.

Obavijeno tajnom i mutnim poslovima

Zapravo niti drugi bankari i stručnjaci za banke ne znaju točno, što da misle o Vatikanskoj banci: "To je posve osobita banka. Banka koja upravlja milijardama, a nadzire i brojne nekretnine", objašnjava Wolfgang Gehrke, predsjednik financijskog centra Bavarske. "To je banka koja je aktivna na financijskim tržištima u ime Vatikana i osobita je po tome što je to vjerojatno jedna od najnetransparentijih banaka na svijetu. I naravno, kad neka banka toliko taji svoje poslovanje, onda mora računati sa tim da će o njoj kolati različite priče i špekulacije."

Tom "osobitom bankom" katoličke crkve se mnogo bavio i talijanski novinar Gianluigi Nuzzi. U svojoj knjizi "Vatikan d.d." piše o utjecaju Vatikanske banke na politiku, o pranju novca, o navodnom sudjelovanju u likvidacijama nepoželjnih i o vezama sa još mutnijim poslovima Mafije i organiziranog kriminala. I bivši talijanski premijer Giulio Andreotti je imao tajni račun kod te financijske institucije preko kojeg je prošlo više od 60 milijuna eura.

Je li "čistač" bio previše temeljit?

Ettore Gotti Tedeschi također nije želio ništa reći o razlogu njegove ostavke i to, kako se izrazio; "iz ljubavi prema Papi". Na taj položaj je došao jer je glasio kao stručan i pošten bankar, ali sad talijanskoj novinskoj agenciji Ansa tek govori kako je "bolje da šutim, inače ću reći ružne riječi". Upravo je ovaj bankar 2009. iz španjolske banke Santander doveden u Vatikansku banku kako bi "očistio" probleme u crkvenoj novčarskoj instituciji.

Što se zapravo dogodilo: da li je i on krenuo "starom" tradicijom mutnih poslova ili potpuno suprotno od toga, možda je bio previše revnostan u "čišćenju" pa je tako izazvao bijes mnogih moćnika u crkvi, o tome javnost i mediji mogu samo nagađati. Talijanski novinar Nuzzi objašnjava kako se u svojoj knjizi bavi (ne)djelima banke prije pontifikata ovog pape, Benedikta XVI. Ali i dodaje kako je i ovaj Papa, baš kao i svi njegovi prethodnici, nastavio sa tradicijom zida šutnje o financijskim poslovima crkve - što već po prirodi same stvari pogoduje ucjenama, korupciji i pranju novca.

Bavarski bankovni stručnjak pak priznaje kako su se neke stvari, barem na riječima, počele mijenjati: "Papa se pobrinuo da je banka spremnija - što je prije uporno odbijala - izložiti se europskim standardima o transparentnosti poslovanja banaka. Ali to ne funkcionira samo tako. Mi svi još ne znamo, kako funkcionira ta banka i da li se ipak bavi pranjem novca", priznaje Gehrke.

Vatikan ne može bez svojih tajni

Jedan od malobrojnih koji to zna jest i Tedeschi i članovi nadzornog odbora Vatikanske banke. Njemački bankovni stručnjak upozorava kako su to doduše predstavnici Kurije, ali koji nisu tek zadubljeni u molitvu i meditaciju, nego "itekako imaju iskustva na tržištu kapitala". Zapravo, jedan od onih koji je znao što radi taj "Institut za religiozna djela" je bio i preminuli monsinjor Renato Dardozzie, jedan od najbližih suradnika pape Ivana Pavla II. i koji se pobrinuo da njegove bilješke dospiju do javnosti - upravo preko talijanskog novinara Gianluigija Nuzzija.

Kada je riječ o sadašnjem poslovanju Vatikanske banke, još uvijek se zna veoma malo. Zapravo se ne zna niti da li je uhićenje papinog osobnog sobara Paola Gabrielea koji je optužen za krađu tajnih podataka iz Vatikana i njihovo objavljivanje na Vatileaksu, povezano s ostavkom Tedeschija i na koji način.

Ali Vatikan je mjesto gdje već dva milenija sakupljaju iskustva kako da čuvaju tajne. A ako već postoji "tajna vjere", onda je logično da postoji i "tajna riznice Vatikana" koja bi lako mogla ostati daleko od očiju javnosti još koji milenij ili dva.