Mrski rad i "sveta" besposlica

Među velikim misliocima u antičkoj Grčkoj je rad bio nepoželjan. Aristotel je posao postavio kao suprotnost slobodi; Homer je besposlicu starogrčkog plemstva opjevao kao cilj kojemu se treba težiti. Za tjelesni rad su u antičkoj Grčkoj bili zaduženi žene, kmetovi i robovi.

Ni u Srednjem vijeku ljudi nisu imali motivacije za rad: posao - prije svega onaj u poljoprivrednom sektoru - bio je mrska obveza. Tko je morao raditi za feudalne gospodare, nije imao nikakvog izbora. A onaj tko je imao izbora, radije je feštao i živio od danas do sutra. Težnja za zaradom je važila kao porok. Bilo je i do 100 blagdana u godini kako posao ne bi stupio u prvi plan.

U 16. stoljeću je Martin Luther besposlicu na koncu proglasio grijehom. Čovjek je rođen da bi radio, napisao je Luther. Rad je "Božja služba" i u isto vrijeme "životni poziv". U anglo-američkom puritanizmu rad važi kao znak da ste izabrani od Boga. To je ubrzalo nastanak kapitalizma.

U 18. stoljeću je u Europi započela industrijalizacija. Došlo je do porasta stanovništva, sve više ljudi je hrlilo u tvornice. Oko 1850. godine su mnogi Englezi radili i do 14 sati dnevno, šest dana u tjednu. A plaće jedva da su bile dovoljne za preživljavanje. Izumi poput parnog stroja i mehaničkog tkalačkog stana su doveli do utrostručenja proizvodnje.

Početkom 20. stoljeća je Henry Ford perfekcionirao rad na pokretnoj vrpci u proizvodnji automobila i time postavio standarde za čitavu industriju. Proizvodnju svog "Modela T" Ford, zahvaljujući pokretnoj vrpci, uspio je povećati za osam puta. Time je došlo do jakog pada cijene tog automobila, a svojim radnicima je Ford mogao isplatiti veće plaće.

Zajedno s erom tvorničke proizvodnje nastaje nova klasa društva: proletarijat. Za Karla Marxa, koji je popularizirao taj pojam, rad je odlika ljudskog bića. Marxov zet, socijalist Paul Lafargue, 1880. je zaključio: "Čudna ovisnost vlada nad radničkom klasom svih zemalja. (...) To je ljubav prema poslu, ovisnost o radu koja ide sve do iscrpljenosti individue."

Tijekom 20. stoljeća su u bogatijim državama svijeta znatno porasli troškovi proizvodnje. Posljedica toga je bila da su brojna poduzeća svoju proizvodnju prebacila tamo gdje je jeftinije. U mnogim siromašnijim zemljama su stoga nastali uvjeti koji podsjećaju na fazu industrijalizacije u Europi: djeca radnici, niske plaće i nedostatak socijalne sigurnosti.

Za to vrijeme u Europi nastaje sve više poslova u sektoru uslužnih djelatnosti. Dolazi do novih područja rada - ne samo kao rezultat tehnoloških, već i društvenih promjena: svugdje se traže njegovatelji za stare osobe. Individualno radno vrijeme se skraćuje; u Njemačkoj se radni volumen po glavi stanovnika između 1960. i 2010. umanjio za 30 posto.

Oni ne štrajkaju, ne traže plaću i rade ekstremno precizno: industrijski roboti nanovo uvode revoluciju u poslovni svijet. Američki ekonomist Jeremy Rifkin govori o "trećoj industrijskoj revoluciji" koja bi trebala stati ukraj masovnoj trci za plaćom.

To pitanje je akutno već 40 godina, otkad su metalni pomagači našli svoje mjesto u tvorničkim halama. No sada se čini kako doista dolazi do kulminacije. Digitalizacija, Internet stvari i Industrija 4.0 će brojne profesije učiniti suvišnima - i to ni u kojem slučaju samo u industriji.

Strojevi odrađuju posao, a ljudi imaju vremena za ono što je bitno u životu. To je utopija. Zaštita okoliša, briga o starijima i bolesnima, pomoć siromašnima - te poslove trenutačno obavljaju uglavnom volonteri. U novom radnom svijetu bi poziv ponovno mogao postati profesija.