Na njivu nakon radnog vremena

Pola šest je u Kölnu i gradska željeznica je prepuna. Mnogi se vraćaju kući s posla i među njima su student Pascal Kohse i Lisa Tambornino koja priprema doktorat. I oni su gotovi s poslom, ali se ne vraćaju kući. Postaja na kojoj oni moraju izaći je Köln Weiden, rubni dio milijunskog grada gdje već počinju poljoprivredna dobra. Dvoje velegrađana ulaze u jednu šupu gdje uzimaju kante za zalijevanje i vile za gnoj. Nakon toga prolaze pored rasadnika s imenima poput "Puno povrća" ili "Veliki žderonja" te zastaju kod svoje njive koja se zove "Lipanj". To polje veličine od 100 kvadratnih metara obrađuju s osam drugih prijatelja.

No njiva nije njihova. Pripada poljoprivrednicima Evgeny i Katrin Ivanov koji su i zasadili povrće. Njegovati i ubirati plodove moraju "hobby-seljaci" sami. Tu se može naći tikvice, krastavci, rajčice, začinsko bilje i ostalo vrtno povrće. "Sada su krumpiri zreli", objašnjava Lisa Tambornino.

Austrijska ideja

Ivanovi već pet godina iznajmljuju svoje vrtove i njive stanovnicima grada da se oni njime bave i ubiru plodove. Po sezoni, parcela veličine od 50 kvadratnih metara košta 125 eura. I oko drugih velikih gradova, poput Essena i Berlina, se mogu naći takvi rasadnici. Stanovnici sela Ivanovi su prvi put čuli za takvo nešto vrijeme studija: "Ideja potječe iz Austrije i nastala je kratko nakon katastrofe u Černobilu." Mnogi su ljudi tada točno htjeli znati od kuda potiče njihovo povrće.

I Pascalu Kohseu je to jako važno: "Sami smo uzgajali povrće i tako znamo da nije ničime zagađeno ." Osim toga, sretan je što mu se pruža ta mogućnost jer u gradu nigdje drugdje ne može uzgojiti svoje povrće.

Priroda je IN

Za mnoge "hobby-seljake" nije važno samo povrće koje uzgoje. Uživaju i u tome što mogu pobjeći od gradske vreve, objašnjava Evgeny Ivanov. Potražnja za vrtovima je tolika da supružnici planiraju slijedeće godine zakupiti još jedno polje kako bi ga mogli iznajmljivati. Kod njih uzgajaju svoje povrće studenti, obitelji s djecom, ali i umirovljenici.

Mnogi od njih imaju vrlo malo iskustva s vrtlarstvom. Niti Lisa Tobornino niti Pascalna početku nisu znali, koja je koja biljka. Kako pak "gradska djeca" ne bi brkala krumpir i korov, Ivanovi pripremili i svojevrsni ogledni vrt u kojem svaka od zasađenih biljaka ima pločicu s imenom.

Nagrada za mukotrpan rad

Lisa i Pascal su u "poljoprivrednike" krenuli zajedno s prijateljima i naizmjence zalijevaju, okopavaju korov i ubiru plodove. Njihovi napori su urodili plodom - u punom smislu te riječi. Berba špinata je bila toliko bogata da su svi mogli dobro napuniti zamrzivače, ponosno pričaju. A ponekad se svi zajedno, nakon berbe, nađu u kuhinji i za trpezom uživaju u plodovima svoga rada.

No ako dođe do problema i povrće ne raste kako bi trebalo, Ivanovi rado savjetuju svoje "hobby-seljake". I Lisa se na njivi suočila s ponekim izazovom kojeg nije znala riješiti: "Odjednom se stvorilo toliko žutih buba kakvih nikada nisam vidjela u gradu. BIle su to krumpirove zlatice. Teškom mukom smo ih uništavali da bi zaštitili urod." Na sreću, biljke krumpira su se oporavile od napada insekata, tako da su mogli uživati u ukusnim plodovima, uzgojenima vlastitim rukama.

Autor: S. Gillert / S. Đukić-Blatarić

Odg. ur.: A. Šubić