Nacionalizam i nekontrolirano nasilje u Bugarskoj

Puštanje optuženika, kojemu prijeti optužba za ubojstvo, na slobodu uz jamčevinu izazvalo bi prosvjede u bilo kojoj zemlji na svijetu. Ali ovoga puta, u Sofiji, to je sasvim druga priča. Prošloga tjedna, na slobodu je pušten čovjek, koji ne samo da je optužen za ubojstvo, već je postao simbol vala rasistički motiviranog nasilja koje u Bugarskoj već neko vrijeme prolazi nekažnjeno.

Prošle je godine zaštitar Petko Elenkov ubio romskog tinejdžera koji je navodno preskočio zid odlagališta za hladnjake kako bi ukrao staro željezo. 50-godišnji Elenkov ne misli da je učinio išta loše. Od tada je prošla godina dana, a suđenje još uvijek nije započelo.

Elenkov je pušten uz jamčevinu od 5000 leva (2500 eura), što je romsku manjinu potaklo na ulične prosvjede s kojih su pozivali na pravdu. Naravno, odmah su uslijedili i nacionalistički, ali i pro-nacistički prosvjedi.

“Nacionalizam u Bugarskoj jača”, rekla je u razgovoru za Deutsche Welle Daniela Mihajlova, voditeljica inicijative Jednake mogućnosti, nevladine udruge sa sjedištem u romskom getu u Sofiji. Prema njezinom mišljenju, ovaj “novi val nasilja je rezultat specifičnog nacionalističkog ponašanja koje je već predugo izvan kontrole. Kada dođe do takvoga nasilja, a u medijima se pojave napisi poput ‘Odlično, dobili su (Romi) ono što zaslužuju', ljudi počnu misliti da su takve reakcije prirodne, pa čak i legitimne.”

Raširena diskriminacija

Romi, kojih u Bugarskoj prema službenim podacima ima 400.000, najveća su i najčešće napadana etnička skupina. Ali, oni nikako nisu jedina meta govora mržnje i diskriminacije.

“Meta nacionalista uvijek su 'ostali'”, kaže Solomon Bali, predsjednik bugarskog ogranka židovske organizacije B'nai B'rith. "A to uključuje muslimane, Židove, gay zajednicu i izbjeglice.”

Bali dodaje kako su u posljednjih nekoliko godina napadi postali sve učestaliji, sve agresivniji i sve glasniji. Prisjeća se da je tijekom proteklog desetljeća oskvrnuto židovsko groblje Kyustendil, da je zapaljena sinagoga u Burgasu, a “internetske i društvene mreže postali su beskrajno prostranstvo za antisemitsku propagandu i netoleranciju.”

Samo ove zime prijavljeno je barem dvanaest oružanih napada na afričke ili azijske izbjeglice. Prošlog je mjeseca nacionalistička skupina kamenovala džamiju u Plovdivu i porazbijala prozore na zgradi iz 15. stoljeća.

"Prema mojim saznanjima, tek je mali broj ovakvih slučajeva ocijenjen etnički ili vjerski motiviranima. A jedan od njih bila je i tužba protiv Roma koji je uvrijedio Bugare”, navodi Krasimir Kanev, predsjednik bugarskog Helsinškog odbora.

Podrška parlamenta?

Iako je 2007. postala članicom EU-a, Bugarska je i dalje pod monitoringom Europske komisije. Usprkos činjenici da se kaznena djela motivirana mržnjom moraju procesuirati, velik broj bugarskih slučajeva pred Europskim sudom za ljudska prava (ECHR) jasno ukazuje na ozbiljan problem.

“Jedan od naših posljednjih slučajeva pred ECHR-om odnosi se na brutalni nacionalistički napad na glavnu džamiju u središtu Sofije”, rekao je Kanev. U svibnju 2011., nacionalisti su preskočili ogradu, brutalno pretukli čuvara i upali u džamiju nekoliko minuta prije jutarnje molitve. Tada su kamenjem napali i ostale muslimane, vičući: “Teroristi! Idite u Tursku! Ne prljajte našu zemlju!”

Međutim, počinitelji su okrivljeni tek za uvredu policajca. Bugarski sud nije ni spomenuo religijsku dimenziju tog kaznenog djela. “Nesposobnost bugarskih državnih institucija da osnaže vladavinu prava koristi se kako bi se proganjane manjine pretvorile u politička i društvena strašila”, mišljenja je Hristo Ivanov, direktor Bugarskog instituta za pravne inicijative.

Mnoge državne institucije danas su pod utjecajem Atake – nacionalističke stranke koja je 2005. prvi put ušla u parlament, osvojivši gotovo devet posto glasova. Danas zastupnik te stranke predsjedava parlamentarnim etičkim povjerenstvom, a stranka ima i svojeg predstavnika u Odboru za zaštitu od diskriminacije. "Stoga ne čudi što njihove odluke vrlo često podržavaju diskriminaciju, umjesto da se bore protiv nje”, kaže Kanev.

Alarmantna ksenofobija

"Prema našim procjenama, oko 30 posto glasača podržalo bi transformaciju našega društva iz multi- u mono-etničko”, zaključuje Solomon Bali, obazirući se na rastući trend ksenofobije na bugarskoj političkoj sceni.

Tome u prilog govore i sociološka istraživanja. Naime, postoji jasan trend formiranja susjedstva prema kriteriju etničke pripadnosti, navodi Petja Kabakčijeva, voditeljica Odsjeka sociologije na Sveučilištu u Sofiji.

"Polovica ispitanika izjavila je da ne bi živjela u susjedstvu s ljudima afričkog, romskog, arapskog ili kineskog podrijetla”, dodaje Kabakčijeva. Manje od 30 posto pristalo bi raditi u tvrtki gdje su Romi zastupljeni u višem menadžmentu. S druge pak strane, više od 70 posto ispitanika rado bi se zaposlilo u kompaniji gdje Romi rade kao čistači. “To jasno govori o rasističkom ponašanju”, zaključila je Kabakčijeva, ističući da su ti podaci “alarmantni”.

"Otvorena nacionalistička i ksenofobična retorika moguća je zahvaljujući načinu na koji zemlja razumije svoju povijest te načinu na koji se ona uči u školama”, kaže Hristo Ivanov, dodajući kako se analitičari slažu da je upravo percepcija povijesti dovela do pojave nacionalističkog nasilja.

„Mi protiv njih“

Prije desetak godina, Bugarska se promovirala kao zemlja s jedinstvenim “etničkim modelom” tolerancije, uglavnom navodeći dva primjera. 1943., političari su – zajedno s Pravoslavnom crkvom – uspjeli spasiti svih 50.000 Židova koji su živjeli na današnjem teritoriju Bugarske, a 1989., odmah nakon pada Berlinskog zida, turskoj manjini su vraćena prava, koja im je komunistički režim ranije bio oduzeo.

Međutim, ti su primjeri tek jedna strana medalje. Mnogi Bugari negiraju ulogu države u deportaciji makedonskih i grčkih Židova u logore smrti. "Dapače, kada ljudi židovskog podrijetla o tome govore, često im se zamjera nezahvalnost”, kaže Bali.

Većina Bugara ne priznaje progone muslimanske manjine koji su se protezali kroz čitavo 20. stoljeće. Obje te velike negativne epizode iz bugarske povijesti ne postoje ni u školskim udžbenicima. "U školama, kao i u većini službenih govora, bugarska povijest i dalje je politička povijest većine, koja gotovo da ne ostavlja mjesta za manjinsku perspektivu”, kaže Ivanov.

Prema njegovu mišljenju, pisanje povijesti ostalo je na monolitnim sukobima “mi protiv njih”. “Na taj način, uče nas da se kolektivno prepoznamo kao žrtve različitih krivih ponašanja te nam ostavljaju mogućnost da strahujemo od naših susjeda ili da se nadamo osveti”.