"Ne mogu dopustiti da moja majka umre od žeđi!"

"Popij još malo." Frank Schulz svojoj majci Inge Schulz (ime izmijenjeno) stavlja ruku preko ramena. Drži joj čašu čaja na usta, ona pije. "Odlično, to si super uradila", hvali ju sin. Frank Schulz se naginje na uho svoje majke koja je slijepa i skoro gluha, zabavlja ju s pjesmicama iz dječjih dana. Ta 86-godišnjakinja je dementna, ali je pjesmicu ipak prepoznala. Lupa rukama u ritmu i smiješi se od uha do uha. "Danas je dobre volje", kaže njezin sin: "To znači da su se dobro brinuli o njoj."

Međutim, dobra briga o nemoćnima, nažalost, nije samorazumljiva, kako pokazuju istraživanja Deutsche Wellea na osnovu liječničkih izvješća i protokola u koje smo imali uvid, a u kojima obitelj Schulz dokumentira što su doživjeli u jednom bavarskom domu za starije i nemoćne. U kolovozu 2016. godine Frank Schulz svoju majku sreće pognutu u kolicima, ne reagira na njega, "kao da je mrtva". Njegovatelj ne želi alarmirati hitnu službu napominjući: "Vaša majka se želi oprostiti." Frank Schulz inzistira na tome da se pozovu hitna kola. Inge Schulz biva smještena u kliniku. Tamo joj intravenozno daju tekućinu. Liječnik daje dijagnozu dehidracije zbog manjka konzumiranja tekućine, "izrazita eksikoza", navodi se u nalazu hitne službe. Usto napomena: "Izričito molimo da se pazi na to da se osigura dovoljno ponude za uzimanje tekućine (pacijentica je slijepa!)."

Dovoljno tekućine? Samo na papiru

No, to nije bila iznimka, kaže Frank Schulz. Prisjeća se kako je jedne nedjelje u travnju 2018. ponovno bila potpuno apatična. Njegovatelji ponovno ne žele zvati liječnika uz obrazloženje: "Vaša majka je umorna." Tek nakon nekoliko sati je pozvana hitna služba. Liječnik ponovno dijagnosticira izrazitu dehidraciju. Prema onome što piše u protokolu konzumacije tekućine njegovateljske službe, Inge Schulz je dovoljno pila. No, to ni u kojem slučaju ne može biti, kazao je liječnik, kako navodi Frank Schulz. U liječničkom nalazu, naime, piše: "Mokraćni mjehur je bio gotovo prazan."

Schulz i njegova braća su više puta pisali nadležnoj službi u čijem vlasništvu je dom za starije i nemoćne osobe u kojem je smještena njihova majka. A žalili su se i drugim državnim i zdravstvenim organima zaduženima za kontrolu tih domova. Na dan kad je jedna takva kontrola provedena, o njihovoj majci je vođena uzorita briga – puko "insceniranje", kaže Frank Schulz. Zdravstvena služba zadužena za kontrolu tih domova Deutsche Welleu, međutim, nije htjela dati informacije o tome koliko prijavljenih slučajeva nebrige o oko 150 stanovnika toga doma ima – iz "razloga zaštite podataka". Na Internetu se za taj dom može naći jako dobra ocjena. Međutim, te recenzije su sporne, jer se mnoge temelje na dokumentacijama domova i odgovorima onih stanovnika koji su još u stanju izražavati se. 2020. godine bi se taj recenzijski sustav trebao promijeniti.

No, teško je dobiti konkretne podatke o nasilju na području njege starijih i nemoćnih, a u koje pored tjelesnih i psihičkih zlostavljanja spada i nebriga. U ispitivanjima provedenima među njegovateljicama i njegovateljima u domovima za stalnu skrb je 40 do 70 posto njih priznalo da je u roku od jedne godine izvršilo najmanje jednu vrstu zlostavljanja ili nebrige.

"Ne toleriram ispriku 'nemamo osoblja"

Sinovi Inge Schulz su računali s tim da će uprava doma htjeti razgovarati s njima te se možda ispričati za sve što je njihovoj majci učinjeno. Umjesto toga su dobili napomenu da bi obitelj trebala tražiti drugi dom ako nemaju povjerenja u njih. Deutsche Welle nažalost nije moglo izravno ispitati upravu doma i vlasnike, jer Schulz strahuje da bi njegova majka mogla pretrpjeti posljedice. No, ono što smo saznali iz jednog službenog pisma je da je odbijena izrazita želja obitelji za razgovorom s jednom neutralnom trećom stranom. Obitelj Schulz ne želi majku premjestiti u drugi dom. Naime, ni u drugim domovima u okolici situacija nije bolja, kaže u izjavi za DW najpoznatiji njemački kritičar institucija za njegu Claus Fussek. Ima i vrlo dobrih domova, kaže on, ali se njemu uvijek javljaju obitelji čiji roditelji nemaju dovoljnu njegu.

Predsjedatelj radničkog vijeća jedne službe u čijem je vlasništvu veliki broj domova, koji je dugo radio kao njegovatelj, ali želi ostati anoniman, poziva njegovatelje da "u protokolima o konzumaciji tekućine upišu doista samo ono što je konzumirano". Nije dovoljno, kaže on, da se bespomoćnim stanovnicima doma piće ostavi, mora im se ono i dati. On je svjestan manjka osoblja u toj branši u kojoj aktualno nedostaje više od 22.000 njegovateljica i njegovatelja. Ipak ističe: "Isprike poput 'nema vremena' ili 'nemam dovoljno osoblja' ne toleriram više, jer je valjda najvažnije u životu dobiti dovoljno tekućine." U oko jednoj četvrtini prijavljenih slučajeva u Bavarskoj 2017. godine se radilo o nebrizi na području opskrbe hranom i pićem.

"Nekim njegovateljicama i njegovateljima ne mogu vjerovati"

Obitelj Schulz je ovisna o tome da svoju slijepu i gluhu majku smjesti u neki dom u blizini mjesta stanovanja kako bi ju mogli svaki dan posjetiti. U domu u kojem je smještena njegova majka, Frank Schulz poznaje neke njegovateljice i njegovatelje kojima, kako kaže, vjeruje. Njima uvijek zahvaljuje za njihov posao. Ali na kritiku je upravitelj doma reagirao vrlo agresivno, navodi Schulz. U sobi njegove majke je vikao na njega, izdao mu zabranu ulaska u dom i pozvao policiju. Zabrana ulaska u dom je odmah povučena. Policija je ispitala pripadnike obitelji Schulz i pokrenula istrage protiv doma. Državno odvjetništvo se sada bavi tim slučajem, ali je ono potpuno preopterećeno, kaže Frank Schulz.

On svaki dan čita protokole o skrbi za njegovu majku, ali tome ne vjeruje: "Nekim njegovateljicama i njegovateljima jednostavno ne mogu vjerovati." Svaki dan majci daje kašu s hranjivim tvarima koju sam pravi. Daje joj dovoljno za piti, brižno se brine o njoj. Danas je bilo potrebno pola sata da majka popije čašu čaja, katkad to uspije za desetak minuta. Osoblje doma nema neograničeno puno vremena za svakog stanovnika doma, i to Frank Schulz razumije. Ali ipak očekuje njegu dostojnu čovjeka, u okviru koje se barem ispunjavaju temeljne potrebe za hranom, pićem i odlaskom u toalet: "Ti bespomoćni stari ljudi često i nemaju nekih većih želja više." Zdravstveno osiguranje plaća 2000 eura za jedno mjesto u domu, usto dolazi još gotovo 2300 eura koje plaća svaki stanovnik osobno, bilo da je to iz vlastite ušteđevine, mirovine ili iz džepa obitelji.

Nužda na podu

Frank Schulz grli majku i pita ju toplim glasom mora li u toalet. Ona jasno odgovara "da". Podiže ju i pomaže do kupaonice. Njegova majka nije inkontinentna, kaže, ali mora često koristiti uloške za nuždu jer ju se prerijetko odvodi do toaleta: "Kako li je to samo sramotno za naše društvo što se ljude pravi inkontinentnima jer ih se prisiljava na to da moraju vršiti nuždu na taj način!"

Ispočetka je Inge Schulz u domu mogla još sama ustati, ali nije mogla sama otići do toaleta. "Zato što nitko nije dolazio, nuždu je izvršila ispred svih stanovnika doma – na podu", s užasom se prisjeća Frank Schulz. Kaže da je slične scene mogao vidjeti i kod drugih stanovnika doma. Preklinjali su da ih se odvede do toaleta – često uzalud. Jednom je vidio jednog njegovatelja kako se približio jednoj stanovnici doma koja je sjedila u hodniku i zaudarala na izmet i mokraću. Oko nje je, priča Schulz, samo posprejao osvježivač za prostor i otišao, umjesto da tu ženu očisti.

Zato što se njegova majka više ne može sama izražavati, Frank Schulz je iznad njezinog kreveta objesio cedulju: "Molim Vas da mi pristupite mirno i strpljivo. Ja sam nažalost gluha i slijepa i teško dementna, bespomoćna, dakle ovisna o Vašoj pomoći. Hvala Vam puno za razumijevanje i za posao koji činite!"