NATO između povlačenja i naoružanja

Mašinerija povlačenja sigurnosnih snaga NATO-a, trupa ISAF-a iz Afganistana teče precizno poput sata. Deseci tisuća vojnika su već napustili zemlju a do kraja godine bi to trebale učiniti sve borbene jedinice. I što tada? NATO ne želi ostaviti same jedinice afganistanskih sigurnosnih snaga koje je sam trenirao te je obećao u Afganistan poslati između 10.000 i 15.000 vojnika u misiju obrazovanja i savjetovanja. No, odgovorni afganistanski političari, zapleteni u internim političkim borbama, još uvijek nisu uspijeli potpisati sporazum o statusu tih snaga. A bez sporazuma nema niti nove misije. Afganistan bi tako bio prepušten samom sebi, što ne može biti želja ni NATO-a niti samih Afganistanaca. Posljedica bi naime bio kaos, onakav kakav se može vidjeti u Iraku.

Nakon 13 godina američkog i međunarodnog angažmana u Afganistanu, koji je nažalost stajao mnoge ljudske živote i naravno mnogo milijardi dolara i eura, NATO bi morao povući jednu iskrenu bilancu. Na susretu u Walesu do toga nije došlo. U Walesu se službeno samo pokušavalo uljepšati situaciju. Naime nije točno da se situacija u zemlji po pitanju sigurnosti poboljšava, što NATO već godinama tvrdi. Naprotiv. Talibani postaju sve jači i korak po korak šire područje svoje vladavine. Međunarodne snage su doduše uspijele zaustaviti akutnu terorističku opasnost Al Kaide kroz Osamu bin Ladena, no nisu uspijeli zaustaviti radikalno islamističke talibane. Nije došlo ni do stvaranja jedne demokratske države sposobne za život po zapadnjačkom uzoru – a to je bila naime namjera misije ISAF. Ako ćemo mjeriti prema tome, onda se može reći da je ISAF zakazao.

Ratom zamoren Zapad želi napustiti Afganistan. Sada se radi još samo o spriječavanju potpune propasti misije kao i o zaustavljanju ponovne uspostave vladavine talibana. U Afganistanu su zakazali jedni za drugima – snage Sovjetskog saveza kao i zapadnjačka koalicija. Možda se u ovu zemlju izvana i ne može uvesti mir, možda se situacija u ovoj zemlji može tek „primiriti“. NATO je to, kako stoji u internim analizama, priznao već prije nekoliko godina ali nikada iznio u javnost. Ukoliko zbog unutarnjopolitičkih nesuglasica neće moći zaživjeti misija 2015., to bi moglo značiti konačnu propast strategije NATO-a u Afganistanu.

Primjer upozorenja bi pri tome mogao biti Irak, gdje se misija obrazovanja i savjetovanja NATO 2011. morala povući zbog pritiska koje je na nju izvršila iračka vlada. Tri godine kasnije se može vidjeti da središnja vlast u Bagdadu nije dorasla svojim zadaćama, da se ne može pobrinuti za sigurnost te da su je gotovo smlavile snage jedne islamske terorističke skupine. Moglo bi se dogoditi da se NATO sada mora vratiti u Irak kako bi, barem napadima iz zraka, suzbio snage „Islamske države“ – i to ne zato da pomogne Iraku već kako bi zaustavio akutnu opasnost od genocida kao i sve veću opasnost od terorističkih napada u zemljama članicama NATO saveza.

Povlačenje iz Afganistana za sjevernoatlanski savez predstavlja duboki rez. Dok je prije bila riječ o angažmanu u inozemstvu, sada se radi o zaštiti domovine. Kao odgovor na prijetnje Rusije u krizi u Ukrajini, trebala bi biti povećana vojna prisutnost u istočnim zemljama NATO saveza. Odjednom je ponovno riječ o obrani zemalja ovog saveza – baš kao prije 25 godina, u vrijeme Hladnog rata, Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta. Trenutno je Rusija u prednosti. NATO će morati poboljšati svoju oružanu sposobnost. Stalno smanjenje vojski, među njima i njemačkog Bundeswehra, nije bila dobra ideja. Budžet za obranu će se morati povećati. Jedinice NATO-a u Europi više nikoga ne mogu zastrašiti i morat će se preustrojiti.

NATO se osjeća okruženim kriznim žarištima od Kabula preko Kirkuka i Kaira sve do Kijeva, pri čemu je najveća kriza upravo ona u Europi. Strategiju na koji način se treba nositi s novom situacijom, NATO za sada nema. Rasprava oko toga je, u Newportu, tek započela.