Nebirači: Najveća politička sila Hrvatske

Čak i par dana prije parlamentarnih izbora, u mnogim gradovima Hrvatske se prije čini kako su izbori možda negdje u Africi, a ne da će odlučiti tko će im biti na čelu vlade sljedeće četiri godine.

Doduše i čitava izborna kampanja je ovaj puta bila ekspresna tako da klasičnih plakata jedva da ima po prilaznim cestama Zagreba i u žalosnoj su manjini pred plakatima za trgovačke lance, usluge mobilne telefonije ili čak velesajma za bebe i trudnice. Po centru se na video-plakatima - opet u mješavini s "normalnim" reklamama pojavljuje i "premijer za sve izazove" uz Plenkovića (bez kravate), na par sekundi osvane i poziv za Možemo ili stranku umirovljenika, a na štandovima stranaka je umjerena gužva jedino kad se dijeli nešto korisno: penkale ili torbe. Već i bedževi ili naljepnice su nezanimljive, na tiskane programe se jedva tko i osvrće.

Izbori su prisutniji na reklamama interneta, a i mediji se natječu u procjenama i sastavu moguće vlade. Makar se objavljuju najnovija istraživanja podrške pojedinim strankama i koalicijama, mnogo manje se raspravlja kako svi ti postotci podrške zapravo trebaju prepoloviti ako će se ponoviti izlaznost kao na "korona-izborima" 2020. kad je ona bila tek nešto preko 46%. Plenkovićev HDZ je te izbore slavio zbog najboljeg izbornog rezultata, iako je i udruga Gong izračunala kako je zapravo 66 mandata dobio tek sa 16,7% glasova birača s pravom glasa u ovoj zemlji.

"Sve je uvijek isto..."

I bez pandemije te s ovakvom kampanjom - i uz prognozu nevremena za ovu srijedu se čini da se opet mnogi neće uopće truditi izaći na birališta: još u odlučujućim izborima nakon smrti Tuđmana 2000. je izlaznost bila preko 76%, već 2016. je bila 52,6%.

Zašto nećete izaći na izbore? "Ma sve su to kriminalci", "svi misle samo na sebe" uobičajeni su komentari građana. Čak i u žustrom duelu premijera Plenkovića i upitnoj želji predsjednika države Milanovića jednostavno promijeniti fotelju se mnogi sjećaju kako Milanović jest bio na čelu hrvatske vlade, ali se gotovo nitko ne sjeća što je on i postigao - ako se izuzme par skandala i što je i on onda postavljao "svoje ljude" na državne položaje.

"Hrvatskoj treba Angela Merkel i veliki, veliki zatvor za sve te lopove", kaže nam jedan nešto stariji građanin Zagreba kad čuje da se za izbore zanima i Deutsche Welle. Nerado sluša kako niti u Njemačkoj nije baš sve odlično i kako se bivšoj kancelarki lako nađu i zamjerke, nego ustraje: "Tamo barem postoji sistem. I taj sistem se poštuje. Ovdje državni službenici ili ništa ne rade ili rade samo za sebe. Sudovi ne donose zakonite presude, policija ne hvata one koji očito krše zakon. Tako sigurno ne može biti u Njemačkoj", uvjeren je taj Zagrepčanin.

Mladi žele nešto učiniti

Osjećaj bespomoćnosti je glavni motiv neizlaska na izbore. Čak i kad Plenković i HDZ obećavaju plaću u Hrvatskoj od 1600 eura, još je veći problem od novca osjećaj kako se nema perspektive uz tolike nepravilnosti u Hrvatskoj gdje "svatko radi što hoće, ako iza sebe ima nekog moćnika". Nije točno kako mlade ne zanima politika, tvrdi nastavnik filozofije na Privatnoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, Tomislav Reškovac. "Nisam niti sam potakao tu temu, ali sam bio iznenađen koliko maturanti, dakle oni koji će sad prvi put izaći na izbore, znaju i poznaju političke programe i stavove stranaka. Možda jedva njih dva, tri su se držala po strani, svi ostali su imali što reći."

No primjetno je kako i u Hrvatskoj jedva postoji nekakva artikulirana opcija Ljevice koja neće prelaziti u kuknjavu za dobom socijalizma, a njegovim maturantima je upravo jezovita predodžba stranke kao što je Domovinski pokret i još većeg utjecaja Katoličke crkve i provincijskog nacionalizma. Gotovo redom su im simpatije za stranku Možemo: trenutnom zagrebačkom gradonačelniku Tomaševiću se svakako mogu naći zamjerke, ali je u glavnom gradu pokazao kako ima načina i sanirati blagajnu grada i barem donekle srediti gradsku upravu da bi bila na službi građana. Dakle nije dovoljno samo pričati i međusobno se optuživati za pljačku i kriminal, nego se može nešto i učiniti - ako se hoće. A mladi to svakako žele.

Prazne klupe Sabora

No Reškovac spremno priznaje: njegovi učenici privatne klasične gimnazije su daleko iznad prosjeka i po obrazovanju i po imutku njihovih obitelji. Što misle učenici strukovnih škola, to je sasvim druga priča: prije će biti kako njihovo razmišljanje ne ide u smjeru izaći na izbore, nego u promjeni domovine i traženja boljeg života u inozemstvu.

I u Hrvatskoj postoji obaveza medija uoči izbora ne samo predstavljati stranke, nego i pozivati građane da izađu na izbore. No problem su i sami mediji koji nekakvoj prometnoj nesreći u provinciji ili krvavom obračunu u obitelji, estradi ili sportu daju daleko više prostora nego političkim odlukama i raspravi koja je dovela do njih. A i zastupnici Sabora i tradicionalno prazne klupe parlamenta nikako nisu uzor građanima.

"To se i hoće", kaže nam drugi, nešto mlađi Zagrepčanin. Tradicionalno brzi s teorijama zavjere, tu je i mišljenje kako je premijer Plenković i raspustio Sabor i objavio izbore u najkraćem roku upravo zato jer računa da će na izbore izaći još manje građana. Naklonost "velikim" strankama svugdje opada, ali one u pravilu imaju "biračku mašineriju" koja redovito bira tu stranku. Jedini je problem što to čine sve do svoje smrti, a tu je obično riječ o starijim biračima kojima je taj dan sve bliži. Njemački eurozastupnik stranke Die Partei Martin Sonneborn takve zove Letztwahler - birači po posljednji put koji tako odlučuju o sudbini mladih kojima je čitav život još pred njima. Drugim riječima, misli ovaj građanin, Plenković - baš kao i Milanović i žele što manje birača kako bi onda među sobom podijelili zastupnička mjesta.

Tko je tu moćnik?

Je li to demokracija? Već na prošlim izborima sa manje od 50% izlaznosti građana se postavljalo to pitanje. Birati i biti biran jesu tek pravo i privilegija građana u demokraciji, dužnost i obaveza su ponekad samo u diktaturama kako bi se znalo tko i kako misli. No to je i jedina zakonita prilika građanima objaviti svoje političko mišljenje: suveren, dakle moćnik koji može imati mišljenje kakvo želi i nikome nije dužan polagati račune, jest u demokraciji građanin, a ne predsjednik vlade ili države. A stara je poslovica: nitko se ne bi bavio politikom da se politika ne bavi nama.