Nema kasko osiguranja protiv ebole

Ebola je poput klimatskih promjena. One se događaju drugima - u Bangladešu ili Australiji, vidljiva je kroz poplave i suše u kojima ima na hiljade žrtava. Zbog ebole u Njemačkoj vlada panika. Ono što se događa u dalekim zemljama, budi bojazan i kod nas.

Katastrofe u Africi ili Aziji pogađaju tako i nas. Postoji strah za vlastitu egzistenciju, ono što bi se moglo nazvati "the german angst". Duboko žalimo zbog sudbine drugih, ali se pretjerano brinemo za vlastitu sudbinu. Mi želimo sve imati pod kontrolom. Činimo sve da to bude tako, zaista sve. Imamo previše sklopljenih osiguranja, naše društvo postaje sve starije, idemo sve ranije u mirovinu i "oblikujemo" vlastiti život. Naš zaštitni znak je mentalitet kasko-osiguranja. Najradije bi se već sada osigurali za slučaj smrti od ebole. Paranoidno, zar ne?

Ahilova peta SAD-a: sprječavanje epidemije

Opasnost su otkrile i velike SAD. One nemaju rješenje za ebolu. U "zemlji neograničenih mogućnosti" možete u svakoj provincijskoj trgovini na Aljasci kupiti serum protiv ugriza zvečarke. Protiv epidemija je američka birokracija bespomoćna, odnosno - u najmanju ruku nerazumna. Bez obzira na jasna upozorenja Ureda za zdravstvo (CDC), jedna klinika u Dalasu je poslala kući jednog bolesnika s visokom temperaturom koji je stigao iz Liberije. On je ebolom inficirao jednu medicinsku sestru.

U drugom slučaju se jedan bolesnik našao na istom letu u zrakoplovu s još 132 putnika. Profesionalni odnos prema jednoj smrtonosnoj bolesti izgleda drugačije. Nije ni čudo što više od četvrtine Amerikanaca strahuje od virusa ebole. Na socijalnoj mreži Twitter vlada "pravi pakao" od komentara. "Ebola je među nama!", piše jedan korisnik. Zvuči kao da je rekao da je Osama bin Laden ponovo živ.

Zaraza u doba masovnog korištenja aviona

Naravno da ovaj strah u razvijenim zemljama ima racionalnu pozadinu. Diletantski odnos prema zaraženom putniku u avionu u najgorem slučaju u SAD-u može imati za posljedicu katastrofu koja je vidljiva na zapadu Afrike: eksponencijalno širenje smrtonosnog virusa poznatog još od 1976. godine. Svih 132 putnika bi sada mogli biti zaraženi. Ukoliko je zaraženo samo tri ili pet osoba, sve one bi u naredna dva do tri tjedna mogle prenijeti virus ebole ljudima koje sreću u uredu ili u kupovini. I sve to se i događa u jednom takovom mobilnom društvu poput SAD. To bi zaista bila katastrofa.

Gubitak kontrole kao izvor straha

Ipak, ne mora biti tako. Najvažnije oružje u borbi protiv ebole je znanje o higijeni i zaraznim bolestima, zaštitna odijela i prije svega zdrav razum - tvrde liječnici. Sve ovo postoji na Zapadu! Ukratko: stručno i organizaciono je Zapad spreman za ovaj izazov, ali to malo vrijedi kad su strahovi iracionalne prirode. To izaziva i paradoksalne pojave.

Godinu za godinom u bogatoj Njemačkoj tisuće osoba strada od banalne gripe, jer se nisu cijepili protiv ove bolesti. Odrasli umiru od dječjih bolesti kao što su rubeole, male boginje ili zaušnjaci, i to zato što su zaboravili, ili što je još gore, što su se odbili cijepiti. "Narodne bolesti" - srčani infarkt, moždani udar ili alkoholizam izazivaju mnogo manji strah, a one su posljedica našeg načina života, kojeg se vrlo teško odričemo.

Ali ebola, to je nešto što izaziva šok. I to zato što dolazi iz Afrike, sa kontinenta koji se u razvijenim zemljama povezuje samo sa ratovima, bolestima i katastrofama. Jedva da ikome pada na pamet pomoći Africi u borbi protiv ebole, na primjer dobrovoljnim prilozima humanitarnim organizacijama koje su aktivne na licu mjesta. Mnogo lakše je "uzgajati" vlastite strahove i širiti paniku. A to je beskrajno cinično s obzirom na ono kroz što trenutno prolaze žitelji zapadne Afrike.