„Nemamo razumijevanja za hrvatsku blokadu“

DW: Hrvatska je blokirala otvaranje pregovaračkih poglavlja sa Srbijom uz tri zamjerke: traži se bolja suradnja s Haškim tribunalom, da hrvatska manjina ima zajamčena mjesta u parlamentu kao i da Srbija ukine univerzalnu nadležnost za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Je li blokada dobro sredstvo?

Gunther Krichbaum: Nije. Nemam razumijevanja za zahtjeve iz Hrvatske jer se radi o bilateralnim temama za koje očekujemo da se riješe u za to predviđenim modulima i sudovima – za to i imamo međunarodne sudove. Ali nemam razumijevanja za to što su blokirana poglavlja 23 i 24.

Zašto spominjete sudove?

Generalno, za sve imamo mehanizme za rješenja pa i onda kada države vode diskusije ili svađe. U takvim slučajevima je normalno očekivati da države koje su u pitanju riješe probleme između sebe, a ne da Europska unija bude zloupotrijebljena u te svrhe to jest da vlastito članstvo u EU-u bude šaka za provođenje bilateralnih zahtjeva koji postoje duže vrijeme. Podsjećam da je Hrvatska bila u sličnoj situaciji u odnosu na Sloveniju kada je sporan bio tok granice u Piranskom zaljevu. I tada smo utjecali na Sloveniju da odustane od blokade.

Ali recimo u svađi Grčke i Makedonije oko imena nikakav pritisak nije dao rezultate.

Ni tu nemamo razumijevanja da se zbog bizarne svađe oko imena godinama odgađaju pristupni pregovori. Na tom polju smo već mogli biti puno dalje. I tu je na snazi naš apel Ateni da konačno odustane od blokade.

Znači li to da već postoji pritisak na Zagreb?

Postoji odgovarajući format Europskog vijeća u kojem će ovo pitanje svakako biti tematizirano. Nadam se da će Hrvatska popustiti. Tamo bi trebalo da se sjete kako je njima pomognuto kada su bili u sličnoj situaciji i da je Hrvatska obećala europskim partnerima da neće stvarati takve blokade. A to je, vidimo, ipak uradila.

Zahtjevi Hrvatske su politički jer je pitanje univerzalne nadležnosti za zločine ili pitanje zaštite manjina u različitim zemljama uređeno na različite načine. Ali, i sami ste rekli, Hrvatska članstvom u EU-u ima u svojim rukama i batinu i mrkvu.

Njezini zahtjevi nemaju ništa s Europskom unijom, odnosno imaju samo u onoj mjeri da se u EU-u moraju štititi prava manjina. Ali nigde nije zapisano da se to mora dogoditi kroz članstvo manjina u parlamentu. Manjine su na sasvim različite načine predstavljene u europskim parlamentima. Već u SR Njemačkoj može se vidjeti drugačiji model, ovdje predstavnici manjina mogu ući u parlament preko etabliranih i novih stranaka. Na mnogim izbornim listama su predstavnici manjina jer svaka stranka ima veliki interes da se pobrine za tako nešto i pridobije nove pristaše. Dakle njemački put je drugačiji, ali se ni na koji način ne kosi s europskim pravilima. U tom smislu je samostalna odluka Srbije kako će na ovom polju postupati.

Ali Hrvatska „obećava“ ovu blokadu već godinama i sada je imamo. Neka od dvije strane će morati popustiti.

I Hrvatskoj treba EU i trebaju joj partneri iz EU-a, i Hrvatska će imati ciljeve koje želi ostvariti. Inače će Hrvatska brzo uvidjeti da se ni njezinim idejama i projektima neće izlaziti u susret. Jer u Europskoj uniji važi pravilo da se uzima i daje. Dat ću samo jedan primjer kod kojeg je Hrvatska popustila: pred samo pristupanje je tamo donesen takozvani lex-Perković (zakon koji bi zaštitio hrvatske državljane od izručenja koji je donesen kako Njemačkoj ne bi bio izručen bivši obavještajac Josip Perković kojem se sudi za ubojstvo jednog hrvatskog emigranta u Njemačkoj 1983. godine, op. ur.). Njemački Bundestag je tada bio posljednji parlament koji je ratificirao pristup Hrvatske EU-u. Da je lex-Perković donesen tijekom pristupnih pregovora, pristup Hrvatske u Bundestagu svakako ne bi bio ratificiran. Ipak je pritisak poslije urodio plodom i Perković je izručen. To sve kazuje da ništa nije zapisano u kamenu. Zalažemo se da se rješenja traže razgovorima i pregovorima jer to čini europski duh i želimo da se i članice EU-a ponašaju u tom duhu.

Kada smo već kod vladavine prava i ljudskih prava, koja se tematiziraju u poglavljima 23 i 24, ima li drugih primjedbi iz Njemačke? U Srbiji se na primjer mnogo govori o ugroženoj slobodi medija.

Predajom akcijskih planova ostvareni su preduvjeti za otvaranje poglavlja 23 i 24, ali mi i želimo da se ta poglavlja otvore kako bismo mogli poduzimati daljnje pozitivne razvoje na području pravne države. Naravno, u Srbiji ostaje mnogo posla. Tu se radi o efikasnosti pravosuđa i, uopće, javne uprave, stvaranju pravne sigurnosti koja je važna za njemačke i druge strane investitore, ali se radi i o borbi protiv korupcije. Zato je važno da otvorimo ova poglavlja.

Kada se radi o slobodi medija koju spominjete, tu sigurno nismo na razini koja postoji u Njemačkoj ili drugim zemljama EU-a. Ali tu treba reći da Srbija još nije članica EU-a i da je pristupanje trajan proces. I predstavnici medija moraju znati da velika sloboda podrazumijeva i visoku razinu odgovornosti i da moraju ispunjavati kodeks koji je uobičajen u međunarodnom novinarstvu. To znači da se vijesti moraju provjeriti na osnovi nezavisnih izvora, i tu ima nedostataka…

Dobro, ali ja ne govorim o tome pišu li novine kvalitetno ili ne, već o tome da se kritički novinari izbacuju na ulicu ili se protiv njih vode kampanje. Uostalom, najniži novinarski standardi postoje u medijima koji su naklonjeni vlasti ili ih, kao u slučaju jednog tabloida, predvode ljudi koji su prijatelji premijera Vučića.

Zato i kažem, na tom polju će se stvari morati razvijati. Još jednom: Srbija nije članica EU-a, već to tek mora postati. Jedno je jasno: bez slobode medija nema slobode mišljenja, a bez toga nema demokracije. Na kraju, bez demokratskih standarda nije moguće pristupanje EU-u. Uvjeren sam da će se upravo pristupni proces pobrinuti ne samo da zemlja uđe u EU, već da će djelovati stabilizirajuće. Stoga je i važno da otvorimo poglavlja.

Mnogi vjeruju da Vučić uživa veliku podršku u Bruxellesu i Berlinu, da se tamo radije govori o reformama i privlačenju investitora nego o problemima u Srbiji. Uživa li Vučić u Njemačkoj neku vrstu kosovskog bonusa? Jer on se u pogledu odnosa s Kosovom ponaša onako kako bi EU želio, kooperativnije nego ranije vlade.

Nema bonusa niti popusta. Proces u najvećoj mjeri vodi Europska komisija, a ne Njemačka – mi nismo učitelji Europe. Stvar je na Europskoj komisiji koja izdaje godišnje izvještaje o napretku koji su od centralnog značenja i za naš rad u Odboru za europske poslove njemačkog parlamenta. Ali naše ocjene ne donosimo samo na osnovi izvještaja Europske komisije, već i recimo izvještaja Svjetske banke Doing bussines in Serbia, izvještaja Transparencyja, nevladinih organizacija kako bismo stekli potpuni uvid. U svakom slučaju se mora prepoznati proeuropski kurs kojim ide premijer Vučić, što se nažalost ne može u toj mjeri reći za sve visoke predstavnike države Srbije. Stoga je važno da ljudi u Srbiji preuzmu odgovornost jer put u EU neće biti jednostavan i bit će prije svega dugotrajan. Ali Srbija želi ići tim putem kao i njezin premijer Aleksandar Vučić – za to on naravno ima podršku članica EU-a, a ne samo Njemačke.

Put će biti, kažete, dugotrajan. Poslije referenduma na kojem su Nizozemci odbili sporazum EU-a s Ukrajinom mnogi stručnjaci poput stručnjaka za jugoistočnu Europu Floriana Biebera smatraju da proširenje više praktično i nije tema jer među građanima EU-a ne postoji volja za tako nešto. To baš nije ohrabrujuće za zapadni Balkan.

To nije potpuno točno jer treba znati da je referendumski zakon u Nizozemskoj nedavno donesen i prvi put na ovaj način primijenjen. Uostalom, mi sa Srbijom već pregovaramo, a bilo bi suludo da na kraju uspješnih pregovora kažemo da ne želimo primiti neku zemlju.

Ali može se reći i da je suludo da nizozemski građani odbijaju sporazum s Ukrajinom, pa je ipak tako.

Potpuno se slažem. Zato sam i skeptičan prema takvim referendumima. U ovom slučaju većina građana nije ni znala da se radi o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, o sporazumu zbog kojeg su ljudi izlazili na Majdan, demonstrirali protiv korumpirane vlasti koju su na kraju svrgnuli, i zbog kojeg su ljudi ginuli na istoku Ukrajine. I ja bih volio da je ljudima u Nizozemskoj bolje objašnjeno o čemu se radilo na referendumu.

Da se vratimo na Vaše pitanje: postoji jasna privrženost svih europskih država i vlada izražena još na Solunskom summitu gdje je rečeno da balkanske države imaju jasnu europsku perspektivu. Duboko smo uvjereni da upravo to potiče stabilnost i to u Njemačkoj podržavamo i konferencijom o zapadnom Balkanu koja je prvi put održana u Berlinu pa onda u Beču, a uskoro će u Parizu. Europskoj uniji je cijela ta regija vrlo, vrlo važna. Nije tako kako sada poručuju pojedini glasovi, naime da će se pregovarati, a da na kraju zemlja neće biti primljena u EU. Tako se samo unosi nemir. Naravno da će pristup biti i ratificiran u parlamentima. Ali važno je prije svega da su zemlje u dovoljnoj mjeri pripremljene, da provode reforme u vlastitom interesu. Tako će države biti spremne za budućnost kako bi prije svega mlada generacija profitirala od onoga što EU može ponuditi.

Gunther Krichbaum, 1964., je političar Kršćansko-demokratske unije i zastupnik u Bundestagu od 2002. godine. U ovom sazivu parlamenta vodi Odbor za europske poslove.