Neriješena zagonetka Lockerbie

21. prosinca 1988. srušio se boing 747 američke zrakoplovne kompanije PanAm na škotsko mjesto Lockerbie. Svih 243 putnika i 16 članova posade je poginulo. Dijelovi zrakoplova usmrtili su i jedanest stanovnika Lockerbieja. U ruševinama su pronađeni tragovi plastičnog eksploziva semtexa, a unatoč tomu što je odgovornost preuzelo više, prije svega islamističkih, skupina sumnja je brzo pala na Libiju, koja je već godinama sa SAD-om vodila mali rat.

Četvrt stoljeća kasnije, nakon dugogodišnje istrage koju su vodili britanski dužnosnici, nakon što je organiziran međunarodni proces, nakon što su donesene presude i nakon što je pomilovan jedan libijski pripadnik tajne službe te nakon što je libijska vlada platila odštetu, još uvijek je puno pitanja oko ovog napada ostalo bez odgovora. "Lockerbie predstavlja zagonetni napad", smatra publicist i stručnjak za tajne službe Erich Schmidt-Eenboom, "gdje se može vidjeti, da na pozornici međunarodnog terorizma uvijek ima puno uključenih strana i puno teorija zavjera". Schimdt-Eenboom gaji malo nade da će napad nad Lockerbiejem ikad biti u potpunosti rasvijetljen.

Proces prepun proturječnosti

Hans Köchler ide još i dalje. Ovog austrijskog filozofa je 2000. glavni tajnik UN-a poslao kao promatrača na proces koji se o Lockerbieju vodio u Haagu. On je bio tamo, kad su škotski suci oslobodili jednog libijskog obavještajca a drugog, Abdela Basseta Ali al-Megrhija osudili na doživotnu zatvorsku kaznu. "Nakon svega što znam i što sam vidio", kaže Köchler, "tu je donešena pogrešna presuda".

Ukupni dokazni postupak je bio čudan, priča ovaj UN-ov promatrač. Tako se najvažniji komad dokaznog materijala, komadići elektronske opreme, ne veći od nokta, pojavio tek mjesecima nakon početka istrage. Pri tomu se tu trebalo raditi o ostatku upaljača, kojeg je navodno jedna švicarska tvrtka isporučila u Libiju. Ali ukoliko je taj otkrhnuti djelić uistinu bio dio bombe, tvrdi Köchler, onda bi on u eksploziji bio ispario: "Škotski fizičari su u međuvremenu izveli pokusnu eksploziju sa semtexom, i tu se razvio jedan izuzetno vrući plin, tu ništa ne bi ostalo čitavo."

Švicarska tvrtka je kasnije u protokolu izjavila da je nekoliko mjeseci nakon napada policija preuzela uzorak sumnjivog upaljača. Dokazni materijal kojeg su predočili istražitelji na suđenju očito je potjecao od tog uzorka. Ovakvih nelogičnosti bilo je tijekom cijelog procesa, vjeruje UN-ov promatrač Hans Köchler. Tako su tijekom postupka stalno u prostoriji bila dva muškarca, koji se nisu pojavljivali nigdje u dokumentaciji ovog procesa: "To su bila dvojica dužnosnika američkog FBI-ja, koji su tijekom sudskog procesa stalno razgovarali s predstavnicima optužbe."

Gadafijevo taktičko priznanje

Publicistu i stručnjaku za tajne službe Erichu Schmidt-Eenboomu je proces Lockerbie u sjećanju ostao kao politički proces: "Tijek i rezultat sasvim jasno pokazuju da su iza kulisa postignuti dogovori, koji nisu služili saznavanju istine, već su omogućavali objema stranama da spase svoj politički obraz." Schmidt-Eenboom vjeruje da je SAD nakon ovog napada namirisao priliku da se konačno riješi omrznutog libijskog revolucionarnog vođu Muamara al-Gadafija. Najkasnije nakon bombaškog napada na berlinski disko klub "La Belle" 1986., kojeg su u najvećoj mjeri posjećivali američki vojnici, američki predsjednik George W. Bush je počeo tražiti razloge zbog kojih bi srušio libijski režim. Trag je tada vodio prilično jasno prema Libiji, jer se ona očito željela osvetiti za to što je američka vojska potopila dva libijska ratna broda. Kao odgovor na "La Belle" je Washington bombardirao Libiju. Tom je prilikom poginula jedna od Gadafijevi kćeri.

Gadafi je dakle znao da ga se američka vlada želi riješiti i tražio je izlaz. Kad ga je međunarodna zajednica još optužila da je odgovoran za Lockerbie, i Libiji nametnula oštre sankcije, Gadafi očito nije vidio više druge mogućnosti. Ponudio je škotskom sudu izručiti dvojicu pripadnika libijske tajne službe. Jedini uvjet je bio da se proces odvija na neutralnom terenu. Kad je Gadafi 1999. ove ljude uistinu i izručio, međunarodno se raspoloženje promijenilo. Gadafi odjednom nije više smatran neuračunljivim, već je bio predsjednik s kojim se može razgovarati. Gadafi je štoviše pokazivao sve veću spremnost pregovarati o odšteti kja bi se isplatila obitelji žrtava, ukoliko Zapad zauzvrat ublaži sankcije nametnute Libiji.

Nafta umjesto istine

U ovakvoj klimi je konačno održan i sam proces. Tu su se odjednom sve strane trudile izgladiti nesporazume. Čak je i jedinom osuđenom naznačeno da može računati s prijevremenim oslobađanjem. Kad je Gadafi 2002. službeno preuzeo odgovornost za napad i nešto kasnije za žrtve isplatio 2,5 milijarde dolara, revolucionarni se vođa time opet vratio na političku pozornicu. "To je bio taktički manevar", smatra Schmidt-Eenboom, "kako bi ga opet prihvatila međunarodna zajednica i kako bi opet mogao voditi poslove oko nafte s Velikom Britanijom."

Oko toga tko je uistinu vukao konce oko Lockerbieja, do danas se špekulira. Uvijek se spominju Iran i palestinski oslobodilački pokret PLO, koji je u to vrijeme bioumiješan u puno napada. Ali mnoge su naznake proturječne i 25 godina nakon Lockerbieja očito nema više nikog tko bi obavezno želio saznati istinu. Politički se krajolik promijenio, ondašnji motivi danas ne igraju više nikakvu ulogu. Jedini osuđeni za napad iznad Lockerbieja je 2009. oslobođen, iz zdravstvenih razloga. 2012. je umro od raka. Samo idealisti, poput tadašnjeg UN-ovog promatrača Hansa Köchlera traže da se proces Lockerbie ponovno pokrene. "To je nužno, da bi se povratilo povjerenje u državu i u pravosuđe. Jer u Škotskoj su mnogi uvjereni da proces nije bio vođen po načelima vladavine prava."