Neviđeni nemiri u Tunisu

Tisuće Tunižana okupile su se u Sidi Bouzidu da odaju posljednju počast Mohamedu Bouaziziju. Tisuće su podigle stisnute šake kad se pojavio lijes s pokojnikom. „Adieu Mohamed“ viče mnoštvo, „osvetit ćemo te!“. To je posljednji ispraćaj apsolventu koji je postao mučenik: „Mohamed je prodavao voće i povrće kako bi mogao platiti knjige. On je htio nastaviti studij i pomagati svoju obitelj“, kaže jedan od Mohamedovih prijatelja.

Žrtvuju živote za spas od bijede

Mohamed Bouazizi je doživio samo 26 godina. U Sidi Bouzidu, gradiću oko 250 kilometara južno od glavnoga grada Tunisa, zarađivao je novac prodajući voće i povrće. Kad mu je policija oduzela robu i maltretirala ga pred gradskom se vijećnicom polio benzinom i zapalio. „Dosta je siromaštva! Dosta je nezaposlenosti!“, vikao je pritom. Drugi su počeli slijediti njegov primjer. Jedan mladić je nekoliko dana kasnije skočio s dalekovodnog stupa i poginuo od strujnog udara.

Od tada se po čitavom Tunisu održavaju spontane demonstracije. Jedan student kaže da je to kao kad eksplodira lonac, koji je predugo držan zatvoren. Aktivist za ljudska prava Abdelwahab El Hani smatra da je bilo samo pitanje vremena, kad će se to dogoditi: „Nezaposlenost je 13 posto, ali u unutrašnjosti je ona još veća, djelomice preko 70 posto. 80.000 Tunižana upravo je završilo studij – oni trebaju posao, a to je prevelik izazov za vladu.“

Narod više ne sluša predsjednika

To je pitanje na kojem su političari odavno pali, kaže El Hani, a prije svih dugogodišnji predsjednik Ben Ali, dodaje El Hani. Ben Ali vlada već 23 godine. Njegov čvrsti kurs osigurava Tunisu, istina, stabilan gospodarski rast, ali to je skupo plaćeno represijom. Osim toga od toga ima koristi samo malobrojna korumpirana elita.

Predsjednik je reagirao na svoj način. Posjetio je zapaljenog Mohameda Bouazizija prije smrti u bolnici i smijenio jednog ministra. Ali, to nije dovoljno. Preko televizije se obratio narodu koji ga više ne želi slušati. Obećao je milijardske investicije zapostavljenim pokrajinama. I dao naslutiti, kako će vlast reagirati na daljnje demonstracije. Onako kako je to činila i ranije: „Žalimo zbog šteta koje su nastale usljed događaja posljednjih tjedana. Za to su krive neprijateljske snage – stranke koje ljude huškaju protiv vlastite zemlje. Oni će osjetiti svu oštrinu naših zakona.“

Srdžba jača od straha

Narodu je dozlogrdilo. A režim uzvraća gumenim palicama, bojevim streljivom i suzavcem.

Ali, preko blogova i anonimnih profila na Facebooku i Twitteru stalno se organiziraju nove demonstracije. Iako pritom stalno ima novih smrtnih slučajeva, na ulice izlaze i sindikalci odani vladi, liječnici, poštanski službenici. I odvjetnici stupaju u opći štrajk. „Sloboda je spomenik nacije“ ili „Nema rasta bez slobode“ stoji na brojnim transparentima. Srdžba protiv diktature odjednom je jača nego strah od Bena Alija. Pa ipak, u Tunisu se još nitko ne usuđuje prognozirati njegov pad. Još ne.

Autor: Alexander Göbel / Anto Janković

Odg. urednica: Snježana Kobešćak