Nevidljivi heroji - njemački pomagači progonjenih židova

Oskar Schindler, poduzetnik i čovjek koji je spasio više od 1.200 židova u Poljskoj, po završetku Drugog svjetskog rata živio je sam i osiromašen u jednom malom stanu u ne baš pretjerano finoj četvrti Frankfurta. Za njegova hrabra djela znali su tek rijetki. Ni on sam nije mogao sanjati da će nekoliko desetljeća kasnije postati međunarodno poznat te biti glavni lik jednog američkog filma. Ovu svoju slavu nije doživo.

No bilo je još nepoznatih ljudi koji su bez obzira na sve opasnosti pokušavali pomoći židovima proganjanim u doba nacizma. To su neopjevani heroji, čije priče tek sad polako izlaze na vidjelo. Neke od njih može se upoznati na izložbi "Protiv struje" postavljenoj u Židovskom muzeju u Frankfurtu.

Neuspio bijeg

Nicole Jussek-Sutton promatra jednu izloženu fotografiju. Slika prikazuje muškarca u kupaćim gaćicama, raširenih ruku, očito spremnog za skok u vodu. Radi se o Švicarcu Arthuru Schaubu, koji je oženio baku posjetiteljice izložbe Nicole Jussek-Sutton. Baka je bila pobjegla u Švicarsku i tamo se 1940. za njega udala. Ova je fotografija poslana kao razglednica u Njemačku, bakinoj kćeri i bila je zapravo tajna poruka. Schaub je namjeravao mladu djevojku spasiti plivajući preko rijeke Rajne. Dva puta je preplivao na njemačku stranu ali plan ipak nije uspio. "Moja je majka tako preživjela skrivena u Njemačkoj, u jednoj osamljenoj kući. Iako je ne samo kao židovka, već i zbog otpora koji je pružala Hitlerovu režimu, bila u velikoj opasnosti", priča Nicole Jessek-Sutton koja danas živi u Irskoj. Njezina je majka umrla 1996. Gotovo da i nije pričala o tomu što je sve proživjela tijekom rata. No čitav se život osjećala proganjanom.

Izrazi solidarnosti

Oni koji su se zauzimali za progonjene židove bili su sasvim obični Nijemci. Činili su to iz različitih pobuda: kršćanske ljubavi prema bližnjemu, prijateljstva, ljubavi, jer se nisu slagali s nacističkom politikom, jer su jednostavno suosjećali, jer im drugačije nije dopuštala njihova savjest. Pomagali su malim i velikim znakovima solidarnosti: hranom, krivotvorenjem dokumenata ili skrivanjem progonjenih na tajnim mjestima. Bilo je i spašavanja iz vlakova za deportaciju pa čak i iz samih koncentracijskih logora. Tako je na primjer jedan domar pokušao olakšati tešku svakodnevicu ostarjelim stanovnicima jednog židovskoga staračkog doma. Jedan je frankfurtski bračni par mladića, koji je pobjegao iz koncentracijskog logora Majdanek, skrivao na svom tavanu. Jedan je svećenik bio pomagač u bijegu, a jedan policajac je tajio prijave te tako frankfurtskim židovima omogućio da prežive u tom gradu.

I ugledni su pomagali

Poduzetnik po imenu Leitz, koji je bio vodeći proizvođač optičkih instrumenata i kamera, nakon 1933. je sasvim ciljano zapošljavao židovske radnike i tako im omogućavao da steknu kvalifikacije koje će im kasnije pomoći da u emigraciji započnu novi život. Leitz je zaposlio i 600 ukrajinskih prisilnih radnica. On i njegova kćer svakodnevno su pazili da te žene žive u koliko-toliko ljudskim uvjetima te prije svega da imaju dovoljno za jelo. Njegova je kćer zbog toga i zbog drugih sličnih djela solidarnosti provela nekoliko mjeseci u frankfurtskom zatvoru. Bio je tu i britanski generalni konzul Robert T. Smallbones koji je tijekom pogroma u studenome 1938. u svoj konzulat prihvaćao progonjene, pružao im pomoć i kasnije im u velikom stilu omogućio bijeg. Na taj je način oko 48.000 židova pobjeglo u Veliku Britaniju i odande nastavilo put u treće zemlje.

Tabuizirano i sporno

O svim tim pothvatima spašavanja, koje danas nazivaju "otporom kroz spašavanje", dugo se ništa nije znalo. U godinama nakon oslobođenja je u Njemačkoj pomoć progonjenim židovima bila tabu tema. "U Njemačkoj je, u usporedbi s drugim europskim zemljama, bilo jako malo ljudi koji su aktivno pomagali", kaže voditelj Židovskog muzeja u Frankfurtu Raphael Gross. A priznanja za to nije bilo. "Za njemačko poslijeratno društvo to je bila provokacija. Jer otpor kroz spašavanje koji su pružali tek rijetki, većini je pred oči stavljao njihovu vlastitu pasivnost i pokazivao da je moguće pomoći čak i u najtežim političkim okolnostima." Ni sami pomagači nisu puno govorili o svojim dobrim djelima jer su ona za njih bila nešto što se podrazumijevalo samo po sebi. Ili zbog toga što je politička klima u novoosnovanoj Saveznoj Republici Njemačkoj to zabranjivala.

Diskriminirani i ignorirani

Uz to, dugo su protivnici nacističkog režima smatrani izdajnicima domovine. Kasnije se puno raspravljalo o tomu što je zapravo bio "otpor", i prije svega se koncentriralo na vojni otpor. No i on je bio neznatan, ukazuje povjesničar Wolfram Wette. "U Wehrmachtu (tadašnjoj njemačkoj vojsci) je bilo otprilike 18 milijuna ljudi, broj do sad poznatih pomagača progonjenih je manji od 100."

Društveno priznanje, kao i dublje istraživanje ove teme došli su na red tek kasnije. "Bio je to naporan proces", kaže autorica izložbe Heike Drummer. Teško je bilo pronaći pouzdane izvore, a neki središnji arhiv na tu temu ne postoji. Direktor Muzeja Gross dodaje: "Oni koji su bili aktivni, poduzeli su sve da ne ostave nikakve tragove. Radilo se o pitanju života i smrti."

Izraelski Muzej holokausta Yad Vashem je u međuvremenu odlikovao 22.000 ljudi iz cijelog svijeta za civilnu hrabrost kao "pravednike među narodima". Među njima je i Nijemac Oskar Schindler.