Skupi stanovi za beskućnike

Stubište koje vodi ka stanu Pedra Acevedosa smrdi po urinu i marihuani. Zgrada se nalazi u Longwoodu, jednom dijelu južnog Bronxa. Gotovo polovina žitelja ove četvrti živi ispod granice siromaštva. I 41-godišnji vozač kamiona sa svojom obitelji spada u tu kategoriju stanovništva. Njegove dvije kćeri dijele sobu i krevet na kat, Pedro sa svojom suprugom spava na kauču u dnevnoj sobi.

Stroj za tiskanje novca za beskrupulozne stanodavce

Pritom se uopće ne radi o „normalnom“ stanu na tržištu nekretnina nego o smještaju za beskućnike, jednom od 3.000 tzv „Cluster Shelter“ koje financira grad New York i oko kojih se odnedavno vode žestoke rasprave. S jedne strane beskućnici i njihove organizacije, a s druge stanodavci koji zarađuju milijune iznajmljujući trošne stanove gradu. Zvuči kao paradoks da upravo beskućnici prosvjeduju protiv ovakve vrste socijalne brige ali već se dulje vrijeme i izvan krugova korisnika ovih stanova priča o katastrofalnim uvjetima koji u smještajima za obitelji-beskućnike vladaju. Stanovi su puni gamadi, infrastruktura ne funkcionira. I sam Pedro svjedoči o ušima koje su se pojavile u spavaćoj sobi. Istodobno grad za prosječni stan unutar projekta plaća 2.400 dolara. Stan iste veličine u istoj četvrti na normalnom tržištu nekretnina stoji, ovisno o stanju, od 500 do 1.200 dolara. U ovakvoj vrsti smještaja je dom doduše pronašlo 60.000 beskućnika ali ovaj projekt prije svega za mnoge stanodavce predstavlja stroj za tiskanje novca. Još od samog početka projekta prije petnaestak godina se govorilo o problematičnoj kvaliteti smještaja u „Skupnim skloništima“ ali je problem s beskućnicima bio prevelik da bi se odustajalo od metoda kojima je u kratkom roku bilo moguće dati krov nad glavom velikom broju beskućnika.

Stanove beskućnicima

Situacija je međutim eskalirala prošle godine kada je jedan četverogodišnjak umro od posljedica trovanja otrovom za štakore. Tada su gradske vlasti pokrenule akciju koja je počela smanjivanjem izdataka za stanove za beskućnike i tako ušteđen novac trošiti za druge mjere za zbrinjavanja građana bez krova nad glavom. No beskućnici i njihove udruge traže da se stanovi u sklopu projekta „Cluster Shelter“ trajno daju na korištenje njihovim stanarima koji bi se pobrinuli za bolje uvjete. Kao klasični stanari beskućnici bi imali veća prava a i dodatnim sredstvima bi još više beskućnika moglo ući u iznajmljene stanove.

Pedro, koji je isprva bio sretan da ima bilo kakav krov nad glavom, se nada da će uskoro novcem koji grad sada plaća za njegov stan sam moći na tržištu nekretnina naći nešto bolje. Ako ne, razmišlja o tomu da okrene leđa New Yorku i zajedno sa svojom obitelji sreću pronađe negdje drugdje, prije svega tamo gdje je stanovanje povoljnije. „U Nevadi si za ovaj novac možemo priuštiti malu kuću. Možda je to rješenje“, zaključuje „beskućnik“ Pedro.