Ni ujedinjenje nije jamstvo blagostanja
30. travnja 2019U Njemačkoj je bilo i ostalo pravilo kako mjesto stanovanja jasno pokazuje i koliko je nekome debeo novčanik. Prema analizi prosječnog „čistog" prihoda – dakle nakon odbijenog poreza i svih davanja građana u 401 općini u Njemačkoj, općina Starnberg pored Münchena je i dalje najbogatija u državi: tamo građanima godišnje ostane 34.987 eura u džepu. Najsiromašnija općina čak nije niti u bivšem socijalističkom istočnom dijelu Njemačke, nego u pustoši koja je ostala nakon kraja industrijske ere u Rurskoj oblasti: to je općina Gelsenkirchen gdje građanima u prosjeku ostane 16.203 eura.
To je rezultat najnovijeg istraživanja Instituta za ekonomiju i sociologiju (WSI) Zaklade Hans Böcler bliske njemačkim sindikatima, koja je opet pokazala kako su gradovi i općine juga Njemačke imućniji od onih na sjeveru i istoku. Na čelu ljestvice su nakon Starnberga i Heilbronn nedaleko od Stuttgarta i općina Hochtaunus pored Frankfurta. Najimućniji gradovi su München (29.685 €) i s velikim odmakom slijede Stuttgart (25.012 €), Düsseldorf (24.882 €) i Hamburg (24.421 €). Ispod njemačkog prosjeka je i Berlin (19.719 €), nema mnogo novca niti u Leipzigu (17.770 €), ali prava tuga vlada osim u Gelsenkirchenu i u Duisburgu i ona se jedino može usporediti sa standardom koji vlada u Halleu na rijeci Saale na istoku zemlje.
Duboki jaz kroz Njemačku
Često se ujedinjenje dvije Njemačke nakon sloma komunizma uspoređuje i s ujedinjenjem Europe. Njemačka je u tih tridesetak godina doista potrošila ne samo milijarde, nego bilijune eura u razvoj dijela države koji je živio u socijalizmu i činjenica jest da je blagostanje doista svugdje poraslo: od 2000. do 2016. je to bilo u prosjeku 12,3%. Ali još uvijek u samo 6 od 77 općina na području bivšeg DDR-a je prosječni čisti dohodak preko 20.000 eura, na prostoru nekadašnje Zapadne Njemačke je to u 284 od 324 općine.
Na istoku je blagostanje u pravilu brže raslo jer je i početni prihod bio mnogo manji, a neke općine i na Zapadu – poput Essena ili Nürnberga bilježe čak lagani pad blagostanja. Rekordni porast blagostanja Heilbronna zapravo nikome ne treba služiti na čast: dobrim dijelom je njegov porast blagostanja građana od 43% zasluga što je tamo doselilo tek šačica vrlo imućnih osoba, između ostalih i milijarder i vlasnik Lidla, Dieter Schwartz.
Treba li još solidarnosti?
Predsjednik udruge dobrotvornih institucija Paritätischer Gesamtverband Urlich Schneider ove rezultate tumači zabrinjavajućom činjenicom kako je „Njemačka ne samo po prihodima i prije svega po siromaštvu, ne samo socijalno nego i po regijama duboko podijeljena zemlja". Postoji duboki jaz između juga Njemačke i ostatka države, a osobito područja Rurske oblasti na zapadu Njemačke se nalaze u spirali gdje tonu u sve dublje siromaštvo bez ikakve nade da se svojim snagama izvuku iz tog puta u bijedu.
I njemu je to argument da Njemačka nipošto ne smije ukinuti fond regionalne solidarnosti za što se zalažu Liberali i koji se obračunava od prihoda građana. I političarka Ljevice Katja Kipping takvu ideju naziva „ekonomskom glupošću" jer bi tako još jedva bilo novca za infrastrukturu, škole ili staračke domove. No ekonomska činjenica jest i da nakon svih tih desetljeća postojanja Fonda razlike nisu nestale, a i da najpraznije blagajne čak nisu niti na istoku, nego na „bogatom" zapadu Njemačke.
aš(epd,dpa, afpd)