Nijemci i engleska kraljica

Kada se radi o odnosu prema engleskoj kraljici, vicevi puno više govore nego rječite i sveobuhvatne analize. Jedan od viceva glasi: Heinricha Lübkea, drugog predsjednika poslijeratne Njemačke (1959-1969) engleski konobar je upitao, što bi želio jesti? On je odgovorio: "A bloody steak" ("prokleti steak", ispravno bi bilo "rare steak"). Na to je konobar uzvratio: "With fucking potatoes, Sir?", (što je još i vulgarno).

Potpuno je svejedno je li se to zaista dogodilo ili nije. Ali Lübkeovi čuveni i neuspješni pokušaji da progovori engleski bili su zahvalna i pogodna prilika za ismijavanje. No, engleski humor može biti i drugačiji. Čak prijateljski prema Nijemcima. "Nogomet je igra jedanaestorice protiv jedanaestorice u kojoj na kraju uvijek pobijede Nijemci." Tako je to svojevremeno definirao Gary Lineker, vrhunski engleski napadač osamdesetih. Nikada se ova rečenica nije tako obistinila kao prošle godine u Brazilu.

Začuđujuće približavanje

Odnose između nas i Britanaca u najmanju ruku možemo okarakterizirati kao posebne. Odavno smo mi "prilično najbolji prijatelji". Skoro 300.000 Nijemaca živi i radi u Velikoj Britaniji, s tendencijom rasta. Svake godine akademski obrazovani roditelji od Flensburga do Garmischa šalju svoj podmladak u engleske škole i internate i to ih košta pravo malo bogatstvo. Plaćaju da pubertetlije nauče nositi uniforme. Nema govora, Velika Britanija je "hipp", a London važi za jedan od najatraktivnijih gradova na svijetu. A kraljica? Ona je oduvijek bila objekt čežnje Nijemaca.

No, Nijemcima je uspjelo steći ugled i s druge strane La Manchea. Borisa Beckera i njegov "bumbum-tenis" zavoljeli su nakon njegovih prvih pobjeda na Wimbledonu. A nazivom "Big fucking German" krstili su teutona Pera Mertesackera, šefa obrane nogometnog kluba Arsenala iz Londona. "Niste komplicirani", pohvalio nas je Simon McDonald, britanski veleposlanik u Berlinu, 25 godina nakon pada Berlinskog zida. A odnosi s daljnjim rođakom bili su nakon 1945. sve drugo, samo ne jednostavni.

"Don't mention the war!"- "Ne spominji rat"

Ako je već 1. svjetski rat, s britanskog stajališta, ostavio trajnu ranu u tijelu britanske nacije - posebno ako se uzmu napadi bojnim otrovom iperitom, što je kršenje praiskonskog britanskog imperativa, koji nalaže "fairness" - onda su Hitlerove bombe na Coventry i London do kraja uništile rodbinske odnose. "Britanski narod je čak dva desetljeća nakon D-Day-a (iskrcavanja saveznika u Normandiji) gajio prema Nijemcima neprijateljske osjećaje i to puno više nego bilo koja druga nacija unutar NATO-a", napisao je britanski publicist Peregrine Worsthorne i pogodio srž stvari rekavši: "Nacija jednostavno ne može podnijeti Fritza!"

Točno je, pola stoljeća je na snazi bila suprotnost od upozorenju Basila Fawlty-ja iz kultne serije "Fawlty Towers", koje je glasilo: "Don't mention the war" - "Ne spominji rat", jer svatko je uvijek i neprestano pričao o ratu. I politički nekorektne šale su bile u opticaju do kraja devedesetih poput ove: "Zašto postoji drvored na Elizejskim poljima (aleja u Parizu, Champs-Elysees)? Da bi njemački vojnici mogli marširati u hladovini!"

Ali ta vremena su prošla. Sada se čak i zloglasni britanski bulevarski tisak pridržava pravila koja nalažu "political correctness" - političku korektnost. Danas Britanci smatraju da smo u redu. 1965 nije bilo ni govora o tome.

Posjet stoljeća engleske kraljice 1965.

Dvije godine su trajale pripreme za povijesni posjet britanske kraljice Njemačkoj, prvi nakon posjeta kralja Edwarda VII. 1909. godine. Moralo se riješiti puno zamršenih pitanja, prije svega, kako se odnositi prema pitanju njemačkih rođaka obitelji Windsor, posebno kraljičinog supruga princa Philipa. Neki daljnji članovi obitelji princa Philipa, koji je njemačkog podrijetla, bili su u previše bliskim odnosima s nacističkim režimom. Kraljičin suprug je stalno morao podnositi primjedbe britanskog tiska da je "glasnogovornik Nijemaca u Engleskoj". Ništa Britance, nakon 2. svjetskog rata, nije više ljutilo od stalnog ukazivanja na obiteljsku povezanost kraljevske kuće i Nijemaca.

Ali kraljica se nije dala uvući u emocionalne i političke spletke. Na putovanju koje je trajalo 11 dana ona je 1965. proputovala od Münchena do Hamburga. Nije propustila ni posjetiti Zapadni Berlin, a svojim dolaskom je počastila i mala mjesta kao što su Marbach, Kaub ili Soest. Napravila je 19 postaja u osam saveznih zemalja. "Nijemci su to doživjeli kao okončanje statusa prezrene nacije", izjavio je tadašnji SPD-ov zastupnik Carlo Schmidt u intervjuu za list Guardian.

Zavist prema "okrunjenoj republici"

I tijekom idućih državnih posjeta (1978., 1992., 2004.) kraljici Elizabeti je uspjelo oduševiti mase i umiriti osjetljive političke strasti. Na dnevno-političkoj sceni između Londona i tada Bonna događale su se drugačije stvari. Ali kraljica, koja će 10. rujna postati najstarija britanska monarhica, je stalno održavala balans. Bilo da je Margret Thatcher mučila EU provokativnim zahtjevima ("I want my money back") ili se britanska funta izdvojila iz monetarne povezanosti ili je premijer David Cameron prijetio izlaskom iz EU-a: Elizabeta je uvijek ostajala nedodirljiva i nisu je opterećivala svakodnevna odmjeravanja snaga na političkom parketu.

Ona je za Nijemce bila i ostala fascinantna. Daily Mirror je 1965. to formulirao ovako dvojezično: "It's the Queen – wunderbar!" Nije čudo da smo potajno malo zavidni britanskim rođacima koji su uspjeli, parafrazirajmo Georgea Orwella, uspostaviti "okrunjenu republiku".