Njemačko-francusko prijateljstvo i na tanjuru

Teško je i nabrojati u koliko su se ratova Nijemci i Francuzi borili jedni protiv drugih. Zapravo, državni sporazumi koje potpisuju predsjednici nekih država o "prijateljstvu i suradnji" često ostanu mrtvo slovo na papiru nakon vjekovnog neprijateljstva i nepovjerljivosti. Ali Elizejski sporazum koji su potpisali francuski predsjednik Chales de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer doista je utjecao na prijateljstvo i poštovanje između čitava dva naroda u središtu Europe.

I dok možda nekog može iznenaditi, koliko ima Nijemaca koji će i danas priznati kako nikad nije bilo, niti će biti boljeg automobila nego što je bio Citroënov DS ("Žaba"), u jednom području su Nijemci oduvijek morali priznati da uvelike zaostaju za Francuskom: u kulinarstvu. Ali i tu se u proteklih pola stoljeća mnogo toga promijenilo - ne na kraju zahvaljujući i parovima kao što su Vincent i Liliane Moissonier.

Najgori gosti su - Francuzi

Sredinom osamdesetih je mladi bračni par odlučio otvoriti restoran - i to u Njemačkoj. Izbor je pao na Köln i u ne osobito atraktivnoj Krefelder Straße. Između turskog turističkog ureda i (propalog) restorana grčke kuhinje u međuvremenu se stvorio hram vrhunske francuske kuhinje u kojem je gotovo nemoguće dobiti slobodan stol.

Vincent Moissonier u međuvremenu uopće ne želi više niti slušati o "gastronomskoj nekulturi" Nijemaca i tvrdi kako su najgori gosti koje ima - u pravilu Francuzi. Žali se kako se upravo njegovi zemljaci razmeću s tom "kulturom", ali će istovremeno počiniti čitav niz, za ugostitelja s već dvije zvjezdice u Michelinu, neoprostivih grijeha: ostavit će pribor za jelo prekrižen na tanjuru, primit će čašu odozgora, a gotovo nikad neće koristiti salvetu.

Ipak, i njegov glavni kuhar je Francuz, Eric Menchon. I on je došao u Köln kao mladić - i zbog njegove tadašnje duge kose su ga carinici na granici pretražili gotovo do gole kože tražeći drogu. Pogotovo kad su iz njegovih dokumenata vidjeli da je zapravo rođen u - Maroku. Ne samo zbog tog neugodnog iskustva s policijom, Menchon je došao u Njemačku s odlukom da tu ostane najviše godinu dana.

Ipak mu nedostaje Mediteran

To je bilo prije više od 25 godina - i Menchon je još uvijek u Kölnu, jedino što u međuvremenu uopće više nema kose. Zajedno s "Patronom" Moissonnierom, čine dvojac koji izgleda kako ne mogu jedan bez drugog: "Ima dvije vrste ljubavi. Jedna je emocionalna, kao što je imam prema svojoj ženi. I onda ima ljubav prema zanimanju, a ona me povezuje s Ericom."

Ljubav gazde prema svom šefu kuhinje lako se može razumjeti ako se kuša njegova najnovija kreacija: teleća brizla u sirupu od jasmina s vrganjima i začinskim biljem u preprženom dim-sum tijestu. Šef je svoju kreaciju još okrunio i pjenom od listova buccoa, biljke koja raste na jugu Afrike.

Uopće, Menchon nikad nije zažalio što je došao u Njemačku, makar se tuži što u Kölnu ipak ne može nabaviti sve što zamisli u svojim kreacijama. To se osobito odnosi na svježu ribu i plodove mora jer je on i svoje školovanje za kuhara proveo na sredozemnim područjima Francuske, u Nici, u Provansi i u Marseillesu.

Nedostaje još smijeha - i poštovanja

Niti njegov gazda više ne pomišlja da napusti svoju novu domovinu i već stare prijatelje i goste koji redovito dolaze u njegov restoran. Nekad se govorilo kako "Nijemci jedu da bi mogli raditi, a Francuzi rade da bi mogli jesti". U međuvremenu, razlika između dva naroda je sve manja, makar Vincent Moissonnier još uvijek osjeća razliku između Francuske i Njemačke: tu se nitko ne usuđuje glasno se smijati. Nijemce smatra još uvijek previše ozbiljnim i strogim i misli da bi im dobro došlo malo više opuštenosti.

Ali i to dolazi s vremenom, kao što će trebati vremena i Nijemcima da nauče poštovati kuhare i gostioničare, smatra Moissonnier: "Tko ovdje kaže da je vlasnik restorana, odmah vidi da se uopće ne ubraja u društvo, nego da je na najnižoj polici. Jedina je iznimka da ste neki od onih idiota koji se na televiziji pretvaraju da kuhaju nešto što nitko živ ne može skuhati kod kuće."