Njemačka kultura sjećanja - više od Holokausta?

Već se desetljećima njemačka kultura sjećanja tj. odnos Njemačke prema vlastitoj prošlosti na međunarodnoj razini smatra mjerilom za suočavanje s mračnom prošlošću i sjećanje na žrtve nacističke vladavine. Međutim, već neko vrijeme raste pritisak da se u njemačku kulturu sjećanja integrira i njemačka kolonijalna prošlost kao i povijest migracija. Kada je vlada Olafa Scholza došla na vlast 2021. godine, koalicijskim je sporazumom propisano da se kultura sjećanja treba reformirati kako bi uključila kolonijalnu povijest i povijest ljudi koji su imigrirali u Njemačku.

U veljači je ured savezne povjerenice za kulturu Claudie Roth (Zeleni) objavio nacrt s prijedlozima reforme. Naslov: “Okvirni koncept za kulturu sjećanja”. Prema ovom nacrtu, reformirano pamćenje trebalo bi u budućnosti obuhvatiti pet područja: povijest nacionalsocijalizma, povijest nepravednog režima Socijalističke partije jedinstva (SED) u doba DDR-a, kolonijalna prošlost, povijest demokracije i useljavanja. No kada se za ovaj nacrt pročulo, izbila je bura kritika. Posebice su vodstva memorijalnih centara posvećenih Holokaustu kritizirala planove državne tajnice za kulturu.

Izbjeći "konkurenciju žrtava"

Predstavnici ovih institucija potpisali su pismo u kojem se navodi da će novi okvir pokrenuti "promjenu paradigme koja će dovesti do temeljnog slabljenja kulture sjećanja" te da će "odstupiti od dugogodišnjeg konsenzusa da nacionalsocijalistički zločini ne smiju biti relativizirani".

Za potpisnike pisma, sugestije državne tajnice Roth ne pojašnjavaju središnju važnost "Zločina protiv čovječnosti Šoe" za Njemačku i stoga bi se mogle "shvatiti kao povijesno-revizionističke u smislu trivijalizacije nacističkih zločina". Kritika je bila toliko jaka da je ured državne tajnice uklonio tekst nacrta s internetske stranice.

Tahir Della je glasnogovornik Inicijative crnci u Njemačkoj (ISD), neprofitne organizacije koja zastupa interese crnaca u Njemačkoj i koju je Savezni ured za kulturu pozvao da komentira prve prijedloge.

Della je pozdravio uključivanje kolonijalne povijesti u širu kulturu sjećanja, ali je istaknuo da se ne radi o "natjecanju žrtava". Njegova inicijativa želi biti dio razmjene između memorijalnih centara Holokausta, spomenika za Sintije i Rome i ustanova koje podsjećaju na nepravdu DDR-režima kako bi se jasno pokazalo "da se povijesna iskustva, priče o progonu, i pojedine povijesne epohe moraju i trebaju promatrati kao isprepletene priče".

„Radi se o tome da govorimo o kolonijalnom kontinuitetu koji se proteže izvan kolonijalnog razdoblja u nacističku eru, da su postojale preteče, da tako kažem, prije nego što je Njemačka uopće službeno postala kolonijalna sila, da je Njemačka bila umiješana u kolonijalne zločine i porobljavanje", kaže Della za DW.

Della vidi trenutne izazove klimatskih promjena, migracija, raseljavanja, stalnih ekonomskih nejednakosti i rasizma, uključujući onaj protiv crnaca, kao izravne posljedice europskog kolonijalnog razdoblja. "Bojim se da je ova reakcija djelomično posljedica činjenice da moramo 'obraditi' povijest koja nije posebno pozitivna za njemačku historiografiju i za njemačku sliku o sebi.  Mnogo građana teško razumije te aspekte njemačke povijesti", dodaje Della.

Kultura sjećanja u globaliziranom svijetu

Sebastian Conrad, profesor globalne i postkolonijalne povijesti na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, također ne vidi nikakvu trivijalizaciju nacističke ere u prijedlozima Saveznog ureda za kulturu. Uključivanje kolonijalnog razdoblja nije trivijalizacija nacističke vladavine terora sa Šoom. "Ne dijelim premisu kritike koja ide u smjeru zaključka da čim se sjetimo nečeg drugog, to relativiziramo", rekao je za DW. Za Conrada, rasprava o kulturi sjećanja odražava šira društvena pitanja; posebno pitanje migracija u Njemačku od 2015. Po njegovom mišljenju, o tome se mora razgovarati i na razini politike sjećanja, jer se sjećanje na prošlost mijenja sa stalnim promjenama u njemačkom društvu.

"Svake godine novi Nijemci dolaze, novi Nijemci se rađaju, novi Nijemci dolaze u zemlju, tako da jednostavno ne bi bilo realno misliti da je sjećanje nešto stabilno i fiksno oko čega je sve dogovoreno i oko čega postoji konsenzus koji ostaje", kaže on.

"Globalizirani svijet u kojem živimo ima jednu dužu povijest, a ta je povijest ona u kojoj je kolonijalizam odigrao presudnu ulogu", dodaje Conrad. "Dakle, ako želimo razumjeti kako smo došli do naše globalizirane sadašnjosti, također moramo razumjeti povijest imperijalizma, imperija i kolonijalizma."

Prošlost koja je još uvijek prisutna

Henning Melber, njemačko-namibijski politolog, antikolonijalni aktivist i autor knjige o naslijeđu njemačke kolonijalne vladavine koja će uskoro biti objavljena, opisuje reakciju na prijedloge povjerenice za kulturu kao "žalosnu".

"To se gotovo čini kao refleksna reakcija, jer se strahuje da bi dodavanje još dva stupa uz spomen na Holokaust i DDR-režim oduzelo pozornost i možda financiranje njihovih aktivnosti", rekao je za DW.

Holokaust se često opisuje kao "civilizacijski prekid". Ali postkolonijalna kritika tvrdi da su čak i prije Holokausta europske kolonijalne sile uspostavile rasističku i nasilnu vladavinu, uključujući genocid, u ime civilizacije. Vlastita nasilna kolonijalna povijest Njemačke uključuje genocid nad narodima Herero i Nama (1904.-1908.) u današnjoj Namibiji.

"Svi oni koji zahtijevaju primjereno suočavanje s kolonijalnim zločinima nikada nisu dovodili u pitanje da je Holokaust kulminirao jedinstvenim oblikom planiranog, sustavnog, industrijskog masovnog istrebljenja određene skupine, odnosno pojedinih skupina", kaže Melber.

Dok je Njemačka često hvaljena zbog svoje kulture sjećanja u vezi s Holokaustom, kada je u pitanju nasilna povijest Njemačkog Carstva u kolonijama je, prema Melberu, "potpuno podbacila". Djelomično i zato, kako kaže, što su bivše kolonijalne sile još uvijek korisnici sustava koji se temelji na izrabljivanju, podjarmljivanju i ugnjetavanju.

“Ako smo voljni priznati povijest i njezine posljedice za nas kao korisnike i za one koji su je iskusili, pojavljuje se ogroman moralni problem”, kaže Melber. "Kako se stvarno možemo baviti tom prošlošću u sadašnjosti, jer to nije prošlost, to je sadašnjost. U osnovi, to znači: Koliko smo spremni odreći se te sadašnjosti?"