Njemačka literatura s naglaskom

Koliko u Njemačkoj ima pisaca čiji materinji jezik nije njemački iako upravo na njemu pišu? Prema procjeni Klausa Hübnera – između dvije i tri tisuće. Hübner je jedan od članova komisije zadužene za dodjelu nagrade Adelbert von Chamisso koju od 1985. godine dodijeljuje zaklada Roberta Boscha autorima koji pišu na njemačkom jeziku iako im ovo nije materinji jezik. „Najvažniji kriterij je kvalitet samog djela čime ovi autori njemačku suvremenu književnost obogaćuju i na svoj način ukrašavaju“, kaže Hübner. Među dobitnicima ove nagrade mogu se naći u međuvremenu doista poznata imena njemačke literarne scene kao što su Zsuzsa Bank, Aras Ören, Ilija Trojanow i Feridun Zaimoglu.

Ovom popisu treba svakako dodati i trenutno najaktualnije ime – Marjana Gaponenko, rođena u Odesi, u Ukrajini 1981. godine. U svom romanu „Tko je Martha?“, Gaponenko priča priču o 96-godišnjem ornitologu koji posljednje dane svog života provodi proslavljajući svaki dan i svaki trenutak. Istodobno, ova mlada autorica navodi i tematizira sve propuštene prilike 20. stoljeća. „Od ovog romana se doista može naučiti kako se stvara kvalitetna književnost na njemačkom jeziku“, kaže Hübner.

Nastaje nešto sasvim novo

Njemačka je već odavno useljenička zemlja; ljudi dolaze iz svih krajeva svijeta iz najrazličitijih razloga. Oni sa sobom međutim uvijek donose i svoju kulturu i svoj jezik. A kada se on, kao što je to slučaj kod Marjane Gaponenko, spoji s drugim, novim jezikom, tada može nastati nešto doista jedinstveno i prelijepo. U ovom „novom“jeziku naime čuje se zvuk meterinjeg jezika, njegove metafore i jezične strukture, adaptirane poslovice – sve ono što je njemačkom jeziku u tom smislu zapravo ne neki način bilo strano. „Takav jedan tekst doista može prosvjetliti njemačkog čitatelja jer je riječ o novom jeziku kakvog do sada još nikada nije bilo“, objašnjava Hübner.

Tijekom posljednje četiri desetljeća, književnost iz pera autora useljenika postala je raznovrsnija po svom sadržaju i obliku, iako mnogi još uvijek pišu klasične „izbjegličke priče“. No, kako kaže Hübner, većina se bavi globalnim, europskim pitanjima i temama. Usprkos tome, njihova osobna iskustva i drugačiji svijet odakle potječu osjećaju se i time ove priče i književnost postaju još dragocjeniji. Primjerice, roman „Šećerni život“ 31-godišnjeg Pyotra Magnusa Nedova, rođenog u Sovjetskom Savezu i odraslom u Moldaviji, Rumunjskoj i Austriji. Nedov je kasnije studirao u Parizu, Moskvi, Beču, Montrealu i Kölnu, a danas nije samo pisac već i filmski redatelj i keltolog.

On u svom romanu na originalan način spaja svoja iskustva i sjećanja na Moldaviju nekoć, o promjenama i situaciji kakva je danas, ne skrivajući niti činjenicu koliko ga svakodnevne priče i vijesti oko (gospodarske) krize u Europi zapravo nerviraju. Glavni junaci su mlada žena i muškarac kojima je dosta života i koji čeznu za smrću no na kraju im ipak smrt ne polazi za rukom i oni ostaju na životu.

I u ovom romanu se primjećuje ono što je zapravo zajedničko mnogim piscima bez obzira odakle su a koji pišu na njemačkom – a to je da je njihova domovina zapravo cijeli svijet. Kako kaže Hübner, njih ima sve više: „I to je književnost kojoj se s pravom možemo radovati i s nestrpljenjem očekivati i u budućnosti.“