Njemački čuvari ustavnog poretka - i njihovi skandali

Najmračnije poglavlje: NSU

Članovi takozvanog Nacionalsocijalističkog podzemlja (NSU) likvidirali su devet migranata i jednu policajku. Procjenjuje se da se mreža oko terorista sastojala od 100 do 200 osoba među kojima su bile i krtice (doušnici) Službe za zaštitu ustavnog poretka (Verfassungsschutz).

Tako je tirinški ured ove obavještajne službe, prema svjedočenju jedne bivše krtice, Tina Brandta, indirektno sufinancirao članove NSU-a koji su živjeli u podzemlju. Sam Brandt je svojedobno bio jedan od čelnika desničarske stranke NPD u Tiringiji i tvrdi da je i on dobivao novac od Službe za zaštitu ustavnog poretka. I da je dio tog novca donirao terorističkoj ćeliji. Bivši neonacist također tvrdi da je za sve to znala ova državna obavještajna ustanova.

Osim toga je jedan od bivših djelatnika njezinog hesenskog ureda, Andreas Temme, bio pod sumnjom da je umiješan u ubojstvo vlasnika internetskog kafića u Kasselu Halita Yozgata kojega su članovi NSU-a ubili u travnju 2006. godine. Temme je u vrijeme kad se dogodio zločin bio u kafiću žrtve i uhićen je kao osumnjičeni, ali kako mu se ništa nije moglo dokazati, pušten je. On do danas opovrgava bilo kakvu povezanost s ovim zločinom, ali je otpušten iz obavještajne službe.

38 godina protuzakonito nadziran: Rolf Gössner

Odvjetnik i publicist Rolf Gössner je jedan od njemačkih građana koji su najduže bili pod nadzorom Službe za zaštitu ustavnog poretka. On je bio pod sumnjom da njeguje kontakte s organizacijama iz lijevo ekstremnog spektra poput Komunističke partije Njemačke (DKP), udruge žrtava koje je proganjao nacistički režim i saveza antifašista  (VVN-BdA) ili udruge Crvena pomoć. Na temelju toga je 38 godina nadziran. 2006. godine se Gössner na to žalio.

Prije održavanja prvog usmenog ročišta je Služba priopćila da se nadzor "nakon aktualne provjere" obustavlja. Sud u Kölnu je 2011. presudio da je nadzor ovog građanskog aktivista bio protuzakonit te da nije postojao utemeljeni razlog za nadziranje Gössnera.

Veliki kiks: postupak zabranje NPD-a (2001-2003.)

U siječnju 2001. je tadašnja Savezna vlada pod kancelarom Gerhardom Schröderom (SPD) zatražila od Saveznog ustavnog suda da ispita protuustavno djelovanje desničarske Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) s ciljem da se ona zabrani. Iste godine su i Bundestag i Bundesrat postavili vlastite zahtjeve za zabranom NPD-a. No taj pokušaj je propao. Ustavni sud ga je 2003. obustavio zbog formalno pravnih propusta, odnosno činjenice da su krtice Službe za zaštitu ustavnog poretka bile i u čelništvu NPD-a. One su vodile NPD u Sjevernoj Rajni i Vestfaliji - predsjednik tog pokrajinskog ogranka, njegov zamjenik i glavni urednik stranačkog glasila su otkriveni kao krtice.

Špijuni: Klaus Kuron i Hansjoachim Tiedge

Klaus Kuron je 1962. godine postao djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka. U listopadu 1981. je ponudio istočnonjemačkoj tajnoj službi Stasi svoje usluge kao agent. Za 150.000 maraka plus 4.000 maraka mjesečno je Stasi opskrbljivao informacijama. Kuron je sa Stasijem dogovorio deal da DDR ne smije djelovati protiv osoba o kojima im on daje informacije.

1985. godine je njegov šef Hansjoachim Tiedge prebjegao u DDR. Kao i Kurona, i njega su mučili financijski problemi, a nakon smrti svoje žene je bio i psihički labilan. U DDR-u je htio započeti novi život. Stasi je nakon toga ustvrdio da određene informacije nije dobio od Kurona nego od Tedgea i dao uhititi više osoba o kojima je dobio informacije od Kurona.

Nakon njemačkog ujedinjenja Kuron se predao vlastima i osuđen je na 12 godina zatvora. Tiedge je pak 1989. pobjegao u Moskvu gdje je 2011. umro.

Zviždač: Werner Pätsch

Nakon osnivanja Savezne Republike Njemačke 1949. Služba za zaštitu ustavnog poretka je regrutirala veliki dio svog osoblja iz redova nekadašnje sigurnosne službe nacionalsocijalista. Oni su trebali špijunirati politički sumnjive građane, a kao takvi su slovili prije svega komunisti. Jedan od djelatnika novoosnovane obavještajne službe bio je i Werner Pätsch koji je sumnjao da je ova praksa njegovog poslodavca u skladu sa zakonom. Istovremeno nije htio prihvatiti ni činjenicu da u Službi zadi veliki broj bivših nacionalsocijalista i SS-ovaca. U ljetu 1963. se povjerio prvo svom odvjetniku, a onda je njegova otkrića objavio i tjednik Die Zeit. Nakon toga se morao sakriti.

Iz svog skrovišta je tv-magazinu "Panorama" dao intervju čije je emitiranje  Državno odvjetništvo zabranilo, ali je kasnije dijelove intervjua u pisanoj formi objavio časopis Stern.

Tadašnji ministar unutarnjih poslova je branio praksu obavještajne službe argumentom da njezini službenici "ne mogu po cijeli dan hodati pod rukom s Ustavom", na što mu je Zeit odogovorio primjedbom kako su među tim službenicima ljudi koji "doduše ne šeću po cijeli dan s Ustavom pod rukom, ali zato tamo imaju tetovažu SS-a."

Pätsch je dobio otkaz na koji se žalio pred Radnim sudom. Njegov slučaj je došao i do njemačkog Vrhovnog suda koji je trebao odlučiti moraju li se državne tajne čuvati i kada se do njih dolazi protuustavnim metodama. I sud je rekao - ne, naprotiv, službenici su pozvani otkriti ilegalne radnje.

Pätsch je dobio samo četiri mjeseca zatvora uvjetno zbog nepoštivanja hijerarhijskih procedura.

Do danas nerasvijetljena: afera oko Otta Johna

Kroz svoj prvi - i najveći skandal je Služba za zaštitu ustavnog poretka prolazila 1954. godine. Njezin prvi predsjednik Otto John je za vrijeme Hitlerove Njemačke bio aktivan u krugu pokreta otpora oko grofa von Stauffenberga. U srpnju 1954. je sa svojim prijateljem iz mladosti, liječnikom Wolfgangom Wohlgemütom prešao iz Zapadnog u Istočni Berlin. Do danas nije izvjesno je li to učinio dragovoljno. Kružile su priče - koje je pričao i sam John - da je bio omamljen i protiv svoje volje odvučen u DDR. No John je u Istočnom Berlinu pred novinarima svoj prelazak u DDR obrazložio time što sve više bivših nacista preuzima vodeće funkcije u javnim službama SR Njemačke. Kazao je i kako je prilično izvjesno da će se militarizacija Njemačke pod kancelarom Adenauerom zaoštriti te kako on vidi da iz DDR-a može najbolje raditi na ponovnom ujedinjenju Njemačke i protiv novoga rata. Johna je uvijek iznova ispitivao KGB i htio ga, prema riječima jednog agenta, iskoristiti u propagandne svrhe protiv Adenauerovog kursa. John, međutim, na to nije pristao i 1955. se ponovno vratio u Zapadnu Njemačku. Tamo je, međutim, bio nepoželjan. Zbog izdaje je osuđen na četiri godine zatvora. Do svoje smrti 1997. u Austriji se bezuspješno borio za svoju rehabilitaciju.