Noć u šumi – kako su migranti otjerani u Bugarsku

Bugarski policajci su ljude te subote zatekli kod Kalotine, par stotina metara od granice sa Srbijom. Iza njih je bila noć u šumi, na minus-temperaturi. Kasnije će ispričati da su jedva umirili djecu, da je jedna žena zbog promrzlina potom završila u bolnici. Prema bilješci bugarske policije, grupu od 25 migranata su priveli u 8:25 ujutro. Bio je 4. veljače 2017. godine.

Za sedamnaestoro njih, o kojima postoji dokumentacija, prethodni dan – taj jedan koji su proveli u Srbiji – bio je roller coaster straha i nade. Počeo je hapšenjem, nastavio se sudskim oslobađanjem, a završio ilegalnim protjerivanjem. To je sada, gotovo četiri godine kasnije, potvrdio Ustavni sud u Beogradu.

To je prva takva presuda u Srbiji. Nagađanja o brutalnom ophođenju policije i vojske prema izbjeglicama godinama završavaju slično: borci za ljudska prava tvrde da se ljudi protuzakonito protjeruju, a država to demantira.

Sada je najviši sud prihvatio dokaze da se takozvani push-back dogodio. U čitavoj Europi jedva da ima sudskih presuda slične težine. „Presuda je izuzetno važna jer je kolektivno protjerivanje najteže dokaziva povreda ljudskih prava“, kaže za DW Nikola Kovačević, odvjetnik koji je zastupao protjerane ljude.

Za Kovačevića je ovo bio jedan od brojnih slučajeva u kojima je branio migranate od državne sile. Na početku ništa nije mirisalo na ovakav ishod, ali su se onda kockice dokaza počele slagati.

Zasjeda kod motela „Hepi"

Saga je počela 3. veljače 2017. Tog petka, petnaest minuta iza ponoći, srpski organi reda promatraju siluete kako kod graničnog prijelaza Gradina ulaze u dva automobila i kreću u pravcu Pirota. Policija se dijeli u dvije zasjede, kod kafića „Serdika" i kod motela „Hepi", i zaustavlja vozila. I ima što vidjeti.

U sivi VW-ov Passat bilo je strpano šest muškaraca, četiri žene i sedmoro djece. Svi iz Afganistana, svi mjesecima na putu na kojem su se, kako će kasnije ispričati sucu za prekršaje, od Kabula i Mazari Šarifa, pa preko Irana, Turske i Bugarske, često uz pomoć krijumčara, kretali sve do policijske zasjede pred motelom kod Dimitrovgrada.

Službena bilješka drugog policajca, onog koji je čekao pred kafićem, kaže da je tamo u automobilu Seat Toledo zatečeno još osmoro migranata. Uhićeni su vozači automobila N.M. i D.Đ. Obojica srpski državljani, obojica krijumčari ljudi.

U malenoj Stanici granične policije Gradina službeno nema ćelija za pritvorenike. Ali postoji vlažni podrum u kojem otpada žbuka. Nema tekuće vode, nema grijanja, nema nužnika. Policija je negirala da je tu ikada držala ljude, mada očito jest. To bilježi ured Zaštitnika građana čiji su ljudi nenajavljeno par dana kasnije obišli te prostorije. Na podu su bili prljave deke, ostaci hrane, nešto novca u bugarskoj valuti.

Ostale fotografije koje ovdje objavljuje DW tajno je načinila jedna druga grupa migranata koja je držana u istom podrumu. Oštećenja na zidovima i trošni inventar u velikoj mjeri se podudaraju sa slikama koje je zabilježio Zaštitnik građana.

Sedamnaestoro Afganistanaca o kojima je riječ – u njihovo će ime kasnije biti podnijeta ustavna žalba – oko dva ujutro su razgovarali s prevoditeljem kojeg je pozvala policija, ali odvjetnika nisu imali. Skoro do zore je policija utvrđivala njihov identitet.

Bez branitelja su oko 14:30 tog petka izvedeni pred suca za prekršaje u Pirotu, uz policijske prijave zbog ilegalnog prelaska granice. U prijavama je uz imena, mahom pogrešno napisana, svima kao datum rođenja naveden 1. siječnja, što je standardna praksa. Jer, kako kažu poznavatelji teme, migranti dolaze bez papira, a oni iz Afganistana često jedva znaju i godinu rođenja.

Tako će se, od službene bilješke, preko prekršajnih prijava, odluke suda, dokumenata u vezi s traženjem azila pa do ustavne žalbe stalno pomalo mijenjati i imena i godišta ljudi. Za dvojicu je nejasno jesu li u trenutku ulaska u Srbiju bili punoljetni. Ali, neporecivo je da je u grupi bilo sedmoro male djece.

Ostavljeni između dvije zemlje

Sutkinja za prekršaje je istog dana – saslušanja su trajala do deset navečer – odbacila prijave nakon što je od Afganistanaca čula slične priče. Bili su u Bugarskoj, po nekoliko dana ili mjeseci, u kampovima ili privatnom smještaju, a onda su ih krijumčari uputili u Srbiju. U Afganistan neće i ne mogu jer je tamo rat, jer Talibani ubijaju, jer Amerikanci igraju svoju igru.

U sudskim rješenjima piše da „postoji sumnja" u trgovinu ljudima, da bi došljaci u Srbiji htjeli zatražiti azil, da ih policija treba smjestiti kako treba i o svemu obavijestiti Komesarijat za izbjeglice.

Ima svjedoka da su policajci pred zgradom Suda u Pirotu ljudima podijelili potvrde o izraženoj namjeri da traže azil. Postoje i faksimili tih potvrda i na svima piše da je prihvatni centar u Krnjači kod Beograda prepun, pa zato moraju u centar Divljana kod Bele Palanke.

Isti očevidac kaže da su Afganistanci zatim stavljeni u policijsku maricu i odvezeni. Ali, kako sada proizlazi iz odluke Ustavnog suda, marica nije krenula prema Beloj Palanci, nego prema šumi na granici s Bugarskom gdje je najbliže naselje Kalotina. Poslije noći uz založenu vatru, ujutro će ih naći bugarski policajci.

„Nisu nas udarali, ali su nam na silu oduzeli papire za kamp", napisao je u poruci na Viberu jedan od protjeranih mladića dva dana kasnije. Tako su, preko prevoditelja, komunicirali s odvjetnikom Kovačevićem kojem su u međuvremenu dali punomoć.

Obitelj tog mladića je navodno nekoliko narednih dana provela u motelu. Novac za noćenje su im dali prijatelji i krijumčari. Ali ubrzo će ponovo preko zelene granice doći u Srbiju i ostati u kampu u Bosilegradu. „Majka mi je bolesna“, napisao je taj mladić.

Druge obitelji su imale još manje sreće. „Uzeli su mi telefon, a N. su šutnuli, i jednog momka su šutnuli", napisala je jedna žena preko Vibera o noći kad su ih srpske snage otjerale u Bugarsku. Neki od Afganistanaca su potom vrijeme proveli u prihvatnom centru kod Sofije, u lošim uvjetima, prije nego što su se opet dokopali Srbije.

„Neprobojni štit"

Ne zna se tko su bili policajci i, možda, vojnici koji su obitelji s malom djecom po ledenom mraku otjerali u Bugarsku, kršeći i srpske zakone i međunarodne konvencije. Dužnosnici nikada nisu direktno priznali da se nešto takvo događa. Ne zna se je li itko kažnjen.

Zna se da je od proljeća 2016. promijenjena logika Balkanske rute. Isprva su stotine tisuća ljudi puštane da prođu, mahom prema Njemačkoj, a potom su granice zatvorili Mađari pa Hrvati. Mediji su se pitali hoće li Srbija postati slijepa ulica u kojoj će zaglaviti migranti. Srbija je postavila i vojsku na granice, uz blagoslov zemalja EU-a koje su poslale pedeset svojih graničara.

„Stvorili smo neprobojni štit na tih 560 kilometara", izjavio je general vojske Milan Gujanica u svibnju 2017. godine, govoreći o granici prema Bugarskoj, Makedoniji i Crnoj Gori. On je Tanjugu rekao da je u prva četiri i pol mjeseca te godine „spriječen prelazak" 20.500 migranata, mahom Afganistanaca, i da je pohapšeno 140 krijumčara, mahom Srba.

„Samo u sektoru B, čija je dužina 360 kilometara uz bugarsku granicu, otkriveno je više od 5.652 pokušaja migranata da uđu u Srbiju, a njih 5.325 je odustalo od te ideje, dok je oko 327 upućeno u prihvatne centre širom Srbije“, rekao je Gujanica.

Ključna je razlika između „sprečavanja prelaska“ granice – kada vojska ili policija prisustvom odvrate migrante da uđu u zemlju – i kolektivnog protjerivanja koje je dokazano u slučaju sedamnaestoro Afganistanaca. Jer, kada su ljudi već u Srbiji i hoće tražiti azil ne smiju se bez sudskih odluka istovariti u šumi.

U prosincu 2016. su mediji izvijestili o sedmeročlanoj obitelji koja je izvučena iz autobusa i, umjesto u kamp u Bosilegradu, ostavljena u šumi kod Bugarske.

Dužnosnici su to posredno potvrdili. U Komesarijatu za izbjeglice su govorili o „nemilom događaju“, a iz Ministarstva obrane su načelno „apelirali" na poštovanje zakonskih propisa i ocijenili da je „Srbija ostala država na migrantskoj ruti koja se najhumanije odnosi prema migrantima".

Ni taj slučaj nije imao sudski epilog. U to vrijeme su iz beogradske kancelarije UNHCR-a procijenili da je samo u studenome 2016. oko tisuću ljudi protjerano duž Balkanske rute. Nevladine organizacije su pokušavale dokazati push-backove u slučaju Hrvatske i Bugarske, a ima i indicija da se slično ponaša i bosanska policija.

Ne zna se tko je protjerao ljude

„Nažalost, opće je poznata stvar da se kolektivna protjerivanja i dalje dešavaju na srpskoj granici s Bugarskom i Sjevernom Makedonijom, kao i da za te nezakonite prakse do danas nitko nije snosio odgovornost“, kaže Kovačević, prvi odvjetnik koji je imao uspjeha pred Ustavnim sudom na tom području.

„Zato ova odluka Ustavnog suda pruža tračak nade. Treba ju smatrati opomenom za ministarstva policije i obrane“, navodi on. „Također, neophodno je da se bez odlaganja utvrdi identitet policajaca koji su te večeri ostavili izbjeglice u šumi na minus dva stupnja."

Prema odgovorima policije na pitanja suda, ispada da su Afganistance do šume odvezli duhovi. Jer, policija tvrdi da su im njihovi službenici samo podijelili dokumente pred sudom u Pirotu i otišli svojim putem.

Osim ilegalnog protjerivanja, Ustavni sud je utvrdio da su ljudima prekršena prava jer nisu imali odvjetnika. Dio žalbe zbog držanja u neljudskim uvjetima odbačen je, iako sud smatra da podrum stanice u Gradini nije primjeren, ali naglašava da su tamo migranti držani oko 12 sati i da se to može tolerirati s obzirom na veliki priljev ljudi tokom izbjegličke krize. Također je odbačen dio žalbe u kojem se tvrdi da je protjerivanje u Bugarsku dovelo ljude u posebnu opasnost jer im tamo prijeti nečovječan tretman.

Prema presudi, Republika Srbija mora svakome od Afganistanaca isplatiti po tisuću eura u dinarskoj protuvrijednosti. Kovačević je u žalbi tražio da odšteta iznosi po 360.000 dinara. On ne krije zadovoljstvo što je, po prvi put u Srbiji, sudski utvrđeno da snage reda beskrupulozno protjeruju izbjeglice.

Od noći u veljači prošle su skoro četiri godine. Prema Kovačevićevim riječima, većina Afganistanaca koji su tada izbačeni na mraz odavno su u Njemačkoj.