Nove vrste cjepiva - šanse i opasnosti

Virusi su prodrli u organizam i u stanju su razmnožavati se u stanicama. U nekima oni ponekad, ali ne uvijek, izazovu bolest. Imunosistem može prepoznati virus i napadnute stanice i odstraniti ih obrambenom reakcijom. To imunosistemu uspijeva kod najvećeg broja virusa, ali ne kod svih – izuzetak je, recimo, HIV.

Što je obično cjepivo?

Uobičajena cjepiva podrazumijevaju unošenje oslabljenih ili umrtvljenih izazivača bolesti, ili njihovih dijelova, u organizam. Prema važećem medicinskom učenju,  imunosistem reagira na strana tijela antitijelima i pamti taj odgovor u „memorijske stanice“. Tako organizam u sljedećem susretu s virusom reagira bolje i efektivnije, pa se virusna infekcija sprječava ili u najmanju ruku bivaju spriječeni teži oblici bolesti. To znači da tijelo postaje imuno. U kojoj mjeri i koliko to traje – to zavisi od više faktora.

Što su cjepiva zasnovana na DNK i RNK?

Ovakva cjepiva sadrže genetske informacije izazivača bolesti. Stanice organizma u koje se unese cjepivo prevode te informacije u proteine. Bezazleni dijelovi virusa također izazivaju obrambeni odgovor imunosistema. Tako organizam i poslije ovog cjhepiva može brže reagirati na pravi virus.

Cjepivo na bazi RNK – ribonukleinske kiseline – se unosi u organizam u obliku takozvane „informacijske RNK", koja sadrži neku vrstu uputstva za izgradnju antigena, proteina koji provociraju odgovor imunosistema.

Cjepiva na bazi DNK – dezoksiribonukleinske kiseline – funkcioniraju slično, ali molekule DNK moraju najprije prodrijeti u jezgro stanice da bi ih “informacijska RNK” prepoznala i potom tu poruku iznijela iz staniönog jezgra.

Prednosti ovih cjepiva su mogućnost proizvodnje veće količine u kratkom vremenu i uz manje mjere sigurnosti – za proizvodnju nije potreban uzročnik ili njegovi dijelovi. I cjeplöjenje je jednostavnije, obavlja se takozvanim „pištoljima za cjepljenje“.

Rizici koje donose ovakva cjepiva

Cjepiva zasnovana na DNK sa sobom nose teoretski mogućnost da unošenjem stranog genetskog materijala u stanicu on prodre u genetski materijal, genom, same stanice. Moguće posljedice su pojačano formiranje tumora ili autoimunih bolesti. No dosada obimna ispitivanja na životinjama nisu potvrdila ovu mogućnost.

Nasuprot tome, cjepivo bazirano na RNK ne prodire u stanično jezgro, pa ne postoji ni teorijska opasnost da bude integrirana u genom ćelije domaćina. Teoretski je ipak moguće da virusi koji su prisutni u ćeliji „prepišu“ RNK u DNK i tako ipak dospiju u genetsku strukturu domaćina. Do sada takav proces nije zabilježen.

Svi ovi teoretski rizici, koji dosada nisu zabilježeni u praksi, odnose se na manji broj stanica u organizmu, a ne na genom čovjeka koji je cijepljen. Tvrdnja da ovakva cjepiva utiču na čovjekov genom je netočna.

Ovakva cjepiva su relativno nestabilna i moraju se stabilizirati, a osim toga, potrebne su im transportne tvari, primjerice nanočestice. Neželjeni učinci nisu dovoljno ispitani, ali prije izdavanja dozvole za proizvodnju i ovi aspekti se moraju istražiti u velikim kliničkim ispitivanjima.

Kakva su iskustva?

Do sada ni jedno cjepivo, bazirana na DNK i RNK, nije dobilo dozvolu za primjenu na ljudima. Više njih se nalazi na kliničkom ispitivanju – tu se cjepivo daje dobrovoljcima. Za cijepljenje životinja nekoliko ovakvih preparata je već dobilo dozvolu.

U Europskoj uniji je moguće da se dozvola dobije za cijeli prostor Unije, ako se traži dozvola za primjenu cjepiva od Europske agencije za lijekove (EMA). Dvije države članice preuzimaju u ime svih ocjenu cjepiva. U Nemačkoj je nadležan Institut Paul Erlih (PEI) pri Saveznom institutu za cjepiva i biomedicinske lijekove.

Trenutno se radi i na drugim vrstama cjepiva. Tako se primjerice bjelančevine uzročnika upotrebljavaju kao antigen. Postoje i takozvana vektorska cjepiva. Ona koriste  bezopasne viruse da bi izazvale odgovor imunološkog sustava u čovjeku.

(agencije/ard)