Novi (skupi) mehanizam za stabilizaciju eura

Prije 15 mjeseci, u veljači 2009. profesor na Ekonomskom fakultetu u Tübingenu Joachim Starbatty izjavio je novinaru Deutsche Wellea u mikrofon: "Grčka bi zapravo trebala provesti deprecijaciju od 40 posto. Euru prijeti raspad sustava". Jedno je sigurno: Ono što zna jedan profesor koji je svojevremeno neuspješno na Saveznom ustavnom sudu podignuo tužbu protiv uvođenja eura, to znaju i hedge fondovi (slabo regulirani investicijski fondovi koji obično preuzimaju velike rizike) i ostali institucionalni ulagači. I to najmanje barem jednako dugo. Oni su dakle imali više od godinu dana vremena ujediniti svoje snage kako bi sravnili utvrdu koja je ionako bila pred rušenjem. "First we take Manhattan, then we'll take New York", - prvo ćemo zauzeti Grčku, a onda euro.

Metodična i racionalna rabota

Pri tome su se hedge fondovi ponašali krajnje metodično i potpuno racionalno. Oni jednostavno koriste ogromne razlike u trgovinskim rezultatima zemalja članica eurozone, kako bi umnogostručili vlastiti kapital. Grčka je bila prva i najjednostavnija proba. Špekulacijom s grčkim državnim obveznicama oni su računali na skori državni bankrot, a osiguranjima za slučaj nemogućnosti isplate kredita koja su dogovorena izvan burze i koja ne podliježu nikakvom nadzoru, samo su poticali takav razvoj događaja.

Prvi paket za spas eura, kojeg su dogovorile zemlje EU-a i MMF nije ništa drugo nego malo kupljenog vremena. Sljedeće dvije do tri godine Grčka se ne mora obraćati međunarodnom tržištu kapitala kako bi se refinancirala. Gospodarstvo bi joj trebalo godišnje rasti više od četiri posto kako bi se vlastitim snagama mogla početi izvlačiti iz mora dugova u koje je upala. No zbog upravo uvedenih strogih mjera štednje tamo se prije može očekivati recesija nego rast, i zemlje eurozone će nakon nekog vremena opet biti suočene s istim problemom kao danas.

Računica hedge fondova je jednostavna: ono što funkcionira u Grčkoj, to može i u Portugalu, Španjolskoj ili Italiji. I što se više kamenčića odroni s euro-utvrde, to će sve više euro dolaziti u obzir za istu trgovinu: Ja ti obećajem da ću ti jedan euro, koji sad još vrijedi 1,28 dolara, 1. siječnja 2011. prodati za jedan dolar. Ove eure još doduše ne posjedujem, ali ako ću ih morati tebi dostaviti, na deviznom ću ih tržištu kupiti za 88 američkih centi. Veličanstvena trgovina!

Radi se o euru

Dugo je trebalo dok europski političari i guverneri narodnih banaka nisu shvatili: ne radi se tu o Grčkoj ili Portugalu, radi se o euru! Novi zaštitni kišobran za euro trebao bi biti jasan signal financijskim tržištima: špekulacije s eurom neće se dopustiti. A da bi ovaj signal uopće mogao djelovati, potpomognut je s nezamislivim iznosom od pola bilijuna eura.

Sad treba vidjeti koliko će dugo ovaj signal imati efekta. Jer monetarne su mjere samo jedna strana medalje. Ako nakon njih ne uslijede i institucionalne reforme, odnosno promjene pravila na finacijskim tržištima, ni taj ogromni iznos neće biti dovoljan da zaustavi špekulacije s eurom. Prijedloga ima dovoljno. Financijski sektor trebao bi se uključiti u financiranje javnog sektora, kao i u uklanjanje posljedica financijske krize, bez obzira u kojem obliku to činio. Neregulirani poslovi s osiguranjem u slučaju nemogućnosti otplate kredita (Credit Default Swaps) za državne obveznice moraju biti zabranjeni, osim ukoliko osiguranje ne sklapa sam onaj koji kredit i daje.

I o instrumentu špekulacija s nepostojećim sredstvima treba razmisliti. One se ne mogu zabraniti, jer mnoge od njih služe osiguravanju poslova koji će se dogoditi tek u budućnosti. Ali u nekom obliku iz toga nastali ugovori, odnosno derivati, moraju biti zabranjeni kako bi se spriječile špekulacije. Na kraju, u pravilniku o poslovima s eurom, trebalo bi postojati i pravilo o nelikvidnosti, kakvo već odavno vrijedi za poduzeća ili privatne osobe, jedino još za države ne.

Autor: Rolf Wenkel/ S. Kobešćak

Odg. ur.: N.Kreizer