Novinari kao glineni golubovi

Gotovo da nema čovjeka koji rado ne zaviri u njemu omiljne dnevne novine ili koji neće ponekad kliknuti na neki od mnogobrojnih internet portala u potrazi za informacijama svake vrste. A ponuda je zaista bogata: od vijesti iz svijeta politike, sporta, pa preko crne kronike i tako sve do prsatih ljepotica, seks skandala i vrućih detalja iz bračne ili vanbračne postelje neke instant zvijezde. Rekli bismo, za svakog ponešto. Osim sadržaja zbog kojeg se mozak baš i neće pregrijati, tu je i ono što čini srž i bit zanata – ljudi koji svojim tekstovima i ostalim uratcima poput noćobdije budno motre funkcioniranje institucija te ukazuju na kriminal, malverzacije i ostale zloćudne pojave. Drugim riječima, razotkriti kriminal velikog razmjera, progovoriti o švercu cigareta, kokainskoj mafiji, prokazati nepoštenog političara ili uprijeti prstom u nepravdu – predstavlja kraljevsku disciplinu ove profesije, nazvane istraživačko novinarstvo. Ipak, takvo što nerijetko se skupo plaća.

Voda je došla do grla

Jeste li se ikad pitali kako rade i žive ljudi koji vas svakodnevno opskrbljuju manje ili više korisnim ili zanimljivim informacijama, kako žive novinari koji oblikuju vaš prozor u svijet? Neki žive dobro, neki teško, a neki više ne žive. Napadi na novinare na brdovitom Balkanu omiljena su disciplina lokalnih kriminalaca i moćnika, ali i krupnih riba. Jesu li novinari zaista postali glineni golubovi? Nakon što je u središtu Zagreba 23. listopada prošle godine odjeknula bomba i ubila Ivu Pukanića i Niku Franjića, novinarstvo u Hrvatskoj postalo je opasna disciplina, kao nikad prije. Organizirani kriminal tog je dana prekoračio granicu koja dijeli život od smrti. Ubojstvo Ive Pukanića svakako je najbrutalniji čin protiv nekog novinarskog pera, ali ne i jedini. Napadi na novinare česta su pojava, sjetimo se samo razbijene glave Dušana Miljuša, novinara kojem je zbog pisanja mafija ispostavila bolan račun – nekoliko udaraca metalnom palicom po glavi i po ostalim dijelovima tijela. Treba li reći da napadači do dan danas nisu privedeni pravdi. Za utjehu, Miljuš se neki dan okitio hvalevrijednom nagradom. Zajedno s talijanskim kolegom Robertom Savianom, autorom knjige „Gomora“, te turskim novinarom Ahmetom Altanom, dobio je nagradu za slobodu i budućnost medija, poznatiju kao „Lajpciška medijska nagrada“.

„Probudi se“ - koncert za spas

Hrvoje Appelt, novinar koji je nedavno završio na ulici s radnom knjižicom u ruci, uzeo si je u zadatak pobrojati zločine protiv slobode medija i ubuduće ih budno motriti te bilježiti polupane novinarske, glave, nosove, polomljene ruke i natučena rebra. I ne samo to, Appelt namjerava hrvatskoj javnost dati jasno i glasno do znanja da novinarstvo itekako može imati gorak okus. Takvu stranu zanata i sam je iskusio. Od prijetnji batinama i smrću, preko policijske zaštite do otkaza u matičnoj kući. Osim putujuće izložbe o napadima na novinare, Appelt u Zagrebu organizira i hip-hop koncert pod nazivom "Probudi se“. „To je projekt kojim želim senzibilizirati javnost o ulozi novinara u društvu i o stresu, mobingu i napadima koji se na novinare posljednje vrijeme događaju sve češće. Istraživanje koje sam proveo, ne samo po Hrvatskoj nego i u državama regije, pokazuje da 90 posto napada ostaje nekažnjeno. Pokušavamo pokazati u kakvoj su situaciji novinari, što im se događa kad pokušavaju istražiti neku temu, kad žele zakopati priču malo dublje. Najčešće se događa da trpe napade i dobivaju otkaze, a javnost o tome malo zna. Jedino masovnim okupljanjem građana može se ukazati na taj problem.“ Prema riječima našeg sugovornika ni u regiji nije ništa bolje. „Moram priznat da mi se javilo dosta medijskih kuća i novinara iz regije. U Crnoj Gori je situacija vrlo teška jer se sudske tužbe broje u milijunskim iznosima. U Bosni i Hercegovini prošle je godine napadnuto više od 40 novinara. Situacija je zaista teška.“

Nema više „nitko ne sme da vas bije“

U nastavku pogledajmo kako je biti u novinar u zemljama regije. Počinimo od Crne Gore. Kad je riječ o novinarima, ondje ne vrijedi ona poznata „nitko ne sme da vas bije“. Čak štoviše. Osim mafije i kriminala, po novinarima udaraju čak i gradonačelnici. Točnije, gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, njegov sin Miljan, inače službenik crnogorskog veleposlanstvu u Washingtonu, i službeni vozač Dragan Radonjić, nedavno su pretukli zamjenika glavnog urednika lista „Vijesti“ Mihaila Jovovića i fotoreportera Borisa Pejovića. Jovović je završio u bolnici zbog hitne operacije bubnijića. Motiv je krajnje banalan – fotoreporter Pejović snimao je nepropisno parkirane automobile ispred jednog noćnog kluba, među kojima se nalazio i automobil Miljana Mugoše. Najsvježiji primjer osujećivanje novinara u njihovom radu je i već međunarodno poznati slučaj novinara Andreja Nikolaidisa koji je Emiru Nemanji Kusturici dužan platiti 12 000 eura "za nanošenje duševnih boli". I u Srbiji je vrlo slično. Novinar tjednika „Vreme“ Miloš Vasić dugogodišnji je medijski radnik koji je u 40-godišnjoj karijeri itekako osjetio bijes svojih čitatelja opasnih namjera. Na prijetnje smrću već se odavno priviknuo. „Velike prijetnje nisu problem, problem su sitna maltretiranja po raznim zakonskim osnovama. To su uglavnom klevete i uvrede. U mom slučaju to su najčešće klevete i, hvala bogu, ljude koji me tuže na sudu najčešće pobjeđujem.“ Vasić se ne može oteti dojmu kako je za vrijeme Miloševića bilo lakše jer se u ta olovna vremena jednostvano znalo tko je gdje, tko su dobri, a tko loši momci.

Bombom na novinara

U Srbiji je još uvijek svježe sjećanje na palog kolegu Slavka Ćuruviju koji je ubijen 1999. u jeku NATO bombardiranja. „Imali smo Slavka Ćuruviju, imali smo bombu koja je samo zahvaljujući sretnim okolnostima promašila mog kolegu Dejana Anastasijevića. Veliki fragment bombe proletio mu je 15 centimetara iznad glave.“, prisjeća se Vasić jednog od najtežih napada na neku srpsku novinarsku glavu. Naime, Anastasijević je napadnut 2007. godine s dvje ručne bombe. Jedna je eksplodirala na prozoru njegova bogradskog stana, druga, neeksplodirana, pronađena je u neposrednoj blizini. Međutim, bombaš nikad nije pronađen, motiv nije otkriven, baš kao i naručitelj likvidacije. A kad je riječ o likvidaciji Ive Pukanića i Nike Franjića, Hrvatska i Srbija surađuju kako bi organizator zločina, Joca Amsterdam, završio iza rešetaka. Vasić vjeruje kako je suradnja dviju država iskrena i poštena. „Odvjetništva dviju država usko surađuju u toj priči što ne znaći da ćemo otkriti stvarnog investitora ubojstva. Joca Amsterdam je samo organizator, netko drugi je dao novce. Pitanje je koga se Joca više plaši, 40 godina zatvora ili anonimnog naručitelja.“

Autor: Goran Prokopec

Odgovorni urednik: Nenad Kreizer