Obljetnica sporazuma s Moskvom - ili jedne greške?
17. svibnja 2022
Još do konca šezdesetih godina prošlog stoljeća vlada u Bonnu nije htjela ni čuti za postojanje istočne, socijalističke Njemačke: kancelar Kurt-Georg Kiesinger (od 1966. do 1969.) ju nije htio zvati državom, nego ju je zvao "fenomenom na istoku". Još je veći problem bila granica na istoku: teritorij Poljske je nakon Drugog svjetskog rata duboko zadirao na područje nekadašnjeg Reicha, a s one strane granice su ostali bivši domovi stotine tisuća njemačkih izbjeglica - to je priječilo čak i uspostavu diplomatskih odnosa s Varšavom.
Socijaldemokrat Willy Brandt je još kao gradonačelnik (zapadnog) Berlina bio svjedokom podizanja Berlinskog zida. Već tada je krenuo "politikom malih koraka" približavanja i velik je uspjeh već bio dogovor o dozvoli posjeta ili tranzita kroz Sovjetsku zonu.
"Od konfrontacije u kooperaciju"
Brandt je takvu politiku nastavio i kao Kiesingerov ministar vanjskih poslova, a kad je i sam stao na čelo njemačke vlade je politika pomirenja s Istokom postala središnja točka. Njegov ministar vanjskih poslova, član Liberala Walter Scheel je to sažeo: "Tu je riječ o pokušaju prelaska s konfrontacije na kooperaciju." U konačnici, samo tako se i na Istoku nešto može učiniti: "promjena kroz približavanje", bila je parola Egona Bahra, Brandtovog savjetnika i sive eminencije ove politike pomirenja.
"Nova politika prema Istoku koalicije socijaldemokrata i liberala pod kancelarom Brandtom je okončala šutnju između Bonna i Moskve i okončala ustrajanje u slijepoj ulici zahtjeva prema Istoku kakvu je vodila Savezna Republika Njemačka", sažetak je nedavno preminulog povjesničara Manfreda Wilkea. Jer i Istok je htio razgovarati, a do dogovora se došlo začuđujuće brzo: već 12. kolovoza 1970. je potpisan Varšavski sporazum s Poljskom, a 7. prosinca je potpisan sporazum i u Moskvi s tadašnjim Sovjetskim Savezom.
Dokumenti su začuđujuće kratki: u samo nekoliko članaka su tu osnovne pozicije kao što je odricanje od nasilnih rješenja, poštivanje postojećih granica u Europi i odricanje od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija. A to znači i priznanje "nove" granice prema Poljskoj.
Nikad viđena svađa u Bundestagu
To su bili sporazumi koji su Brandtu donijeli Nobelovu nagradu za mir, a već 1970. ga je časopis Time proglasio osobom godine. Ali to nipošto nisu bili sporazumi s kojima su se slagali svi u Njemačkoj. Više od godinu dana je trajalo dok se ti sporazumi nisu našli na dnevnom redu Bundestaga, a žestoka, žučna i dugotrajna rasprava - trajala je 22 sata - o tim sporazumima je ušla u povijest ove zemlje. "Još nikad nije neko pitanje toliko uzbudilo duhove našeg naroda, još nikad nisu tako ogorčeno bili suprotstavljeni stavovi", konstatirao je kasnije ministar vanjskih poslova Scheel.
Dramatično je bilo i samo glasovanje 23. veljače 1972. Kancelar Brandt je računao na parlamentarnu većinu njegovog SPD-a i koalicijskog partnera FDP-a, ali i neki od zastupnika tih stranaka su glasovali protiv. To je navelo tadašnjeg čelnika kršćanskih demokrata Barzela da već dan kasnije postavi parlamentarno pitanje povjerenja vladi - i makar je Brandt izdržao to glasovanje, to je ostala politička misterija koja je riješena tek godinama kasnije.
Jer čelniku oporbe su nedostajala dva glasa njegovog bloka koja nisu glasovali za pad Brandta. Kako se uspostavilo, tu je svoje prste imala tajna služba socijalističke Istočne Njemačke: zastupnik CDU-a Julius Steiner je bio potplaćen s 50.000 maraka, a zastupnik bavarskog CSU-a Leo Wagner je ionako bio doušnik Stasija. Istok nije htio da Brandt, a s njim i ovi sporazumi propadnu.
"Peta kolona"?
Tek tri tjedna kasnije i nakon iscrpnih pregovora s oporbenim kršćanskim demokratima u kojima su se raščistila sporna pitanja tih sporazuma, točno prije pola stoljeća, 17. svibnja 1972. su sporazumi opet došli na ratificiranje u Bundestag i u glasovanju se većina zastupnika CDU/CSU-a suzdržala. Sporazum je prihvaćen, ali s tijesnom većinom.
Je li to ustrajanje kancelara Brandta - i upletenost Stasija - potvrda teze da njemački socijaldemokrati još od onda "vode rafinirani propagandni rat" i pokazuju naklonjenost prema Kremlju? Je li i ovisnost Njemačke o ruskom plinu zapravo djelo Willy Brandta? Jer doista su prvi plinovodi i dogovori o nabavi nastali još u njegovo doba.
No, Sporazum s Istokom je odmah postao i osnova vanjske politike kršćanskog demokrata Helmuta Kohla kad je 1982. stao na čelo njemačke vlade, a uvoz (jeftinog) ruskog plina je zdušno zagovarala još i njemačka kancelarka Angela Merkel sve do spora oko plinovoda Sjeverni tok II.
Ovaj rat je defintivni kraj
"Ako pogledamo tadašnju politiku prema Istoku, danas u pitanju rata u Ukrajini nećemo daleko doći", misli povjesničar Bernd Rohter, nekadašnji suradnik SPD-u bliskoj zakladi Willy Brandt. "U to tadašnje 'novo doba' spada i pitanje, vrijedi li još uvijek i danas Brandtova politika prema Istoku." A tu je povjesničar jasan: do napada Rusije na Ukrajinu su pregovori još bili opcija, a te pregovore su i vodili mnogi u Moskvi. "Ali napad Rusije na Ukrajinu je stvorio sasvim novu situaciju", misli Rother.
Danas je i pozicija Njemačke sasvim drugačija: dok je postojala Željezna zavjesa je i Njemačka bila na prvoj bojišnici mogućeg sukoba, sad je ugodno smještena u središtu Europe razmjerno daleko od granice s Rusijom. "Nakon 1989. je uspostavljen posve novi mirovni poredak u Europi, a u devedesetima je to još prilično dobro izgledalo", misli Rother. A da Njemačka i dalje ustraje na pregovorima, "to ne vidim da je u prvom redu rezultat politike Brandta. Nije samo Njemačka, a nipošto samo njemački socijaldemokrati ti koji su ustrajali u pregovorima s Rusijom", ukazuje povjesničar.
Podilaze li njemački socijaldemokrati uporno Kremlju? To je pitanje koje i kancelara Olafa Scholza dovodi do usijanja: "Još od doba Adenauera postoji to krivotvoreno i uvredljivo prikazivanje politike njemačkih socijaldemokrata prema Rusiji. A to me ljuti." Promjenu jasno sažima i član predsjedništva SPD-a Lars Klingbeil: "Ako u stranačkom programu SPD-a i piše kako je sigurnost u Europi moguće postići jedino s Rusijom, onda u tome vidimo: obzirom na aktualni rat, to više ne stoji."
aš(dpa)