Odlazak Veljka Bulajića, rodonačelnika partizanskog filma

U kasabi u kojoj sam odrastao je Dom kulture imao dvoranu s drvenim stolicama. U njoj su se jednom tjedno prikazivali filmovi. Zvuk projektora i snop svjetla usmjeren ka platnu u meni su izazivali posebnu vrstu uzbuđenja. Pokretne slike su me uvlačile u svijet koji je bio daleko uzbudljiviji od onog koji je imala za ponuditi bosansko mjestašce s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih.

U dvoranu se ulazilo kroz bistro Doma kulture. Ponekad su dokoni likovi već igrali tombolu ipijuckali pivo, dok nam je brkonja na ulazu cijepao karte. Naši junaci su bili Bruce Lee, Bud Spencer i Terence Hill – mnogo kasnije smo saznali da su im prava imena bila Carlo Pedersoli i Mario Girotti.

Jednog dana nas je učiteljica pozvala u školsko dvorište i svi smo se uputili ka Domu kulture. Rekli su nam da ćemo gledati važan film. Možda mi je bilo devet ili deset godina. Zbili smo se na drvenim sjedištima u mraku, nemirna derišta koja su bez prestanka brbljala, zezajući jedni druge i smijući se glasno.

Državotvorni mit

Filmski projektor je počeo zujati. Na platnu se ukazaše neke linije poput izlomljenih dlaka. Potom su se uz svečanu marševsku muziku na platnu pojavile rečenice ispisane crvenim slovima:

„Na Neretvi, u okupiranoj Europi vodili smo jednu od najslavnijih i najhumanijih bitaka – bitku za ranjenike. Tu se rješavala sudbina revolucije. Tu je pobijedilo bratstvo i jedinstvo naših naroda“.

U potpisu –Tito.

Prvi kadar je također objašnjen titlom: „Početkom 1943. u slobodnoj partizanskoj republici“. Kroz narodnu masu koračali su vojnici. Ženski glas je uzviknuo: „Živjela naša narodna vojska“. Stotine grla su uzvratile: „Živjela“. Naravno, klicalo se i Titu.

Onda se pojavio još jedan od junaka našeg detinjstva – Ljubiša Samardžić.

Već posle prve minute na platnu iskrsavaju i kontrahenti – oficiri Wehrmachta. Nemački general Lohring izdaje naređenje – uništiti partizane, bez zarobljenika.

Tek tada dolazi najavna špica: Bitka na Neretvi.

Pored domaćih glumaca kojima smo već dobro znali imena – Milena Dravić, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Pavle Vujisić, Bata Živojinović, Faruk Begoli – u glavnim ulogama su bile međunarodne zvijezde Orson Welles, Yul Brynner, Franko Nero, Sergej Bondarčuk, Anthony Dawson. Nijemce su glumili pravi Nijemci, na primer, Curd Jürgens, Hardy Krüger. Međunarodno uspješni glumci naših korijena našli su svoje mjesto u filmu – Silva Košćina, talijanska glumica rođena u Zagrebu, ili francuski glumac Charles Millot – zapravo Veljko Milojević.

I najzad – režija Veljko Bulajić.

Fellinijev učenik

Veljko Bulajić je rođen 1928. u blizini Nikšića, ali već od treće godine živio je u Sarajevu. Početkom rata obitelj odlazi u Crnu Goru, tu bivaju internirani u italijanskim logorima. Nakon kapitulacije Italije, s 15 godina, priključuje se partizanima, biva teško ranjen.

Poslije rata srednju školu završava u Sarajevu, potom odlazi u Zagreb, gdje otkriva film kao svoju stalnu fascinaciju. Režiju studira u Rimu, neko vreme je asistent slavnim filmskim redateljima kao što su Federico Fellini i Vittorio de Sica.

Talijanski neorealizam donosi u prtljazi pri povratku u zemlju. Nakon niza kratkih filmova, s prvim igranim filmom „Vlak bez voznog reda", pričom o poslijeratnim kolonistima koji se iz Dalmatinske Zagore sele u Vojvodinu, osvaja pulsku Zlatnu arenu i nagradu publike u Cannesu. Do kraja života snimit će još 15 filmova.

I s naredna dva filma kao da se pretplatio na nagrade. Njegov prvi partizanski film „Kozara" iz 1962. gledao sam na crno-bijelom ekranu našeg prvog televizora, negde drugom polovicom šezdesetih. Poslije filma nisam mogao zaspati. Scena čovjeka koji pod vrh metalnog koplja postavlja dlan, da njemački vojnik koji buši zemlju tražeći zemunice ne bi otkrio podzemno sklonište, sve do danas pamtim uz jezu koja nagoviještava tuđu bol. Ili scena oslijepjelog njemačkog vojnika koji se sudara s drvećem. Ili zbjegovi u kojima su očajni ljudi.

Valja napomenuti da je Bulajić snimao i filmove o gradovima – onim koji su se ubrzano gradili u socijalističkoj industrijalizaciji kao Zenica (Uzavreli grad, 1961.) kao i o gradovima koji su potpuno razoreni (Skoplje ’63). Filmski kritičar Bogdan Tirnanić je napisao tekst pod indikativnim naslovom „Titov najbolji drug Veljko Bulajić“. Najboljem drugu je dokumentarni film „Titovi memoari“ donio problem s Josipom Brozom, kojem se, kažu, nije svidjela ideja da Veljku Bulajiću prepusti konačan sud o sebi.

Neprikosnoveni državni umetnik velikog talenta ali i sa istančanim smislom za pretvaranje moći u budžetiranje filmova, naišao je na nevidljivu, ali oštru granicu.

Čija je „Bitka na Neretvi“?

Sudski spor koji se vodio o tome čiji je film „Bitka na Neretvi“ završen je 2014. presudom da taj partizanski ep pripada hrvatskoj kinematografiji. Zagreb se inače baš i ne otima za partizansko naslijeđe, ali taj Bulajićev film je vidjelo preko četiri milijuna Jugoslavena i još sto puta više ljudi u svijetu. Pa se valjalo boriti za brend.

Iako je Jugoslavija kao država koja je financirala ovaj filmski mit o samoj sebi nestala, činjenica je da je iza nje ostao film superlativa. Domaći izvori govore o budžetu od 4,5 milijuna dolara, dok američki izvori navode čak 12 milijuna. Izračunali su da bi to danas bilo oko 70 milijuna dolara.

Jedan od najslavnijih slikara 20. stoljeća Pablo Picasso je napravio plakat za englesku verziju filma. Odbio je za to uzeti novac, zatražio je samo karton jugoslovenskih vina. Bulajić je osobno izabrao 12 flaša vina i poslao ih Picassu.

Za moju generaciju, koja je studirala osamdesetih, Bulajić nije bio referentan. „Crni val“ jugoslavenskog filma, novovalna muzika i disidentska književnost, imali su mnogo veću privlačnu snagu. Prema vlastitom djetinjstvu, u kojem smo u tamnim kino dvoranama navijali za „naše“ koji su se borili za slobodu i pravdu, kao i prema režimskom režiseru, zauzeli smo ironičnu distancu.

Fikcija i stvarno nasilje

Razlika između filma i povijesti postaje jasna kada se posjeti dva puta minirani most kod Jablanice i pročita podatak da se onaj povijesni most nalazio na drugom mjestu, a ovaj, koji je građen pa rušen za potrebe filma, uopće nije prikazan dok se ruši. Jer su kadrovi bili neupotrebljivi zbog prašine koja se digla nakon detonacije. Mi smo u filmu gledali pad makete u češkom studiju.

Međutim, kada su na ulice gradova umiruće Jugoslavije izašli momci kostimirani kao statisti raznih vojnih formacija iz nekog Bulajićevog filma shvatili smo da prošlost zapravo nikada nije prošla. Da je ne možeš konačno obuhvatiti čak ni takvim filmovima. To je bilo neugodno saznanje. Šljam koji kao da je pobjegao sa snimanja Bulajićevog filma počeo je pucati bojevom municijom. Kostimograf „Neretve“ Vladimir Tadej proizveo je nenamjerno - u kasnijoj konkurenciji s nizom američkih Rambo-filmova - predložak za izgled skoro svake paravojske devedesetih. Tako je ispalo da su ti ratnici bili vizuelni proizvod onoga protiv čega su se borili.

Kako god, dugovječni Veljko Bulajić je sve to nadživio. Uspio je čak i podržati Mila Đukanovića u njegovoj predsjedničkoj kampanji, na prošlogodišnjim izborima koje je Milo uvjerljivo izgubio. Kratkovidost je privilegija dugovječnosti.

U vremenu kada su Jugoslavija i Tito svima za sve krivi, Bulajićevi partizanski filmovi svjedoče o tome da je postojalo vrijeme kada su mrtvi partizani bili poprilično uspješno pretvoreni u živi državni kinematografski mit.