Opet samo kupljeno vrijeme

Već smo se gotovo navikli na taj ritual. Postojao je krajnji rok, u ovom slučaju je to bio 20. ožujka. I poznata tvrdnja da će Grčka, ako do tada ne dobije nove milijarde pomoći, toga dana bankrotirati. Onda su slijedili mučni dani i tjedni pregovora i na kraju krizni sastanak. I on je završavao, kao i ovaj put, u ranim jutarnjim satima uz objavljivanje vijesti: Atena može odahnuti, bankrot je spriječen "u zadnjoj minuti". Nakon 100 milijarda eura odobrenih 2010. godine novi paket pomoći teži 130 milijarda eura. A tu je i oprost dugova na koji su pristali privatni vjerovnici.

Samo, to neće biti posljednji paket pomoći Grčkoj. Sigurno, ovaj put je vlada u Ateni morala napraviti vrlo bolne ustupke. Vraćanje dugova će ići preko posebnog računa kojim neće raspolagati grčka vlada. To se može nazvati gubitkom nacionalnog suvereniteta. Ali, tako je barem zajamčeno da će Grčka stvarno vraćati dugove i da novac neće potrošiti u druge svrhe.

Dvije stvari svakako valja imati na umu. Prvo, kod ove akcije spašavanja ne radi se samo o Grčkoj. Spašava se i financijsku branšu, iako se ona odriče dijela potraživanja. Grčka se najviše zadužila kod privatnih banaka, investitora i osiguranja. Tako četvrtina pomoći namijenjene Grčkoj uopće neće ići u Atenu nego će vjerovnicima "zasladiti" njihov odustanak od dijela zahtjeva. Bankarski lobby je dobro odradio svoj posao govoreći o stravičnim scenarijima i nepredvidivim lančanim reakcijama, nekim osiguranjima za slučaj nemogućnosti naplate kredita i mogućem slomu čitavog sustava. Zbog gospodarski tako beznačajne zemlje kao Grčka.

Jer, a to je drugi aspekt, Grčka je u biti već odavno bankrotirala. Samo ne službeno. Dugovi su 160 posto ukupnog društvenog proizvoda - pa što? Oni bi trebali biti smanjeni na 120 posto. Što je tu bolje? Istina je puno jednostavnija: radi se o zaostaloj zemlji. Investicijski fondovi su ju već odavno svrstali među zemlje na pragu industrijskog razvoja. Banke su već odavno simulirale scenarije povratka drahme. To je zemlja s divovskom državnom upravom koja ne funkcionira. Zašto se aktualni izvještaj takozvane Trojke (EU-a, Europske središnje banke i MMF-a) praktično drži u tajnosti? Jer iznosi upravo te istine. Da 130 milijarda eura nije dovoljno da se zaustavi gospodarsko propadanje.

Zato rješenje mora biti još puno radikalnije. Grčku se ne može prisiliti da napusti euro-zonu. Europljanima se, dakle, mora reći: to će nas skupo stajati, na duži rok. Trebalo bi okončati krivu politiku paketa pomoći i to odmah. I posvetiti se tomu da se Grčkoj pomogne da se ta zemlja obnovi. Svim sredstvima koja su joj potrebna. Poticanjem investicija, ciljevitim potporama i prije svega onim što se u stručnom žargonu razvojne pomoći zove "state building" - izgradnjom funkcionirajuće države. Vjerojatno pritom pomaže samo jedno: bankrot Grčke. Najkasnije najesen, kad se stabiliziraju druge problematične članice euro-zone kao što su Španjolska i Italija, do toga bi moglo doći. Hedge-fondovi se već na to klade.

Autor: Henrik Böhme
Odg. urednica: Andrea Jung-Grimm