Oprostiti možeš onome tko prizna zločin

U tim danima studenog 1991. godine riječ Vukovar u Hrvatskoj se izgovarala s mješavinom bola, gnjeva, ponosa, tuge, pa i straha. Nekoliko dana tamošnja javnost nije znala da je nakon gotovo tri mjeseca opsade, otpor branitelja Vukovara slomljen i da su ga preuzele jedinice JNA i srpskih paravojnih postrojba – 200 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice ubijaju na Ovčari, u logore odvode nekoliko tisuća ljudi. U Vukovaru je poginulo više od 1600 branitelja i civila, dvije i pol tisuće je bilo ranjenih. Iz svojih domova prognano je 22 tisuće Hrvata i ostalih nesrba . Na popisu nestalih i zatočenih Hrvatska i danas još ima oko 500 imena iz Vukovarsko-srijemske županije, od kojih se većini svaki trag gubi upravo u ratnom Vukovaru. Petnaest godina poslije, križni put koji su pred cijevima okupatora prolazili Vukovarci i ostali koji su se pridružili njihovoj obrani – od bolnice do groblja – u spomen na njih, ove je subote 18. studenog prošlo, prema nekim procjenama, i do 25 000 ljudi. Među njima je bilo i dvadesetak predstavnica srbijanske udruge „Žene u crnom“.

Vijenac položen u tišini

„S tugom i osjećajem srama sjećamo se tragedije koja je svoju kulminaciju doživjela upravo prije petnaest godina. Sjećamo se prvog u nizu velikih i neoprostivih zločina koji su počinjeni u naše ime. Sjećamo se znajući da je zlo krenulo iz Beograda. (…) Obični građani Beograda cvijećem su ispratili one koji su od Vukovara napravili još jedan Staljingrad. Neka njihova djeca, na žalost, i danas po stadionima širom Srbije urlaju „nož, žica, Srebrenica“ – to su riječi kojima su se javnosti uoči odlaska u Vukovar obratile Žene u crnom, organizacije koja djeluje u Beogradu i još dvadeset srbijanskih gradova. Obiteljima žrtava agresije na Vukovar poručile su: „Učinit ćemo sve što je u našoj moći da istina o zločinu počinjenom u Vukovaru i općenito u ratovima od 1991. do 1999. dopre do svijesti javnosti u Srbiji i da se svi odgovorni za zločine protiv mira i čovječnosti privedu pravdi i kazne po zakonu.“
„Žene u crnom su se sve vrijeme 15 godina borile da se zločinci otkriju i da se zločin kazni bez obzira na kom prostoru i na kojim prostorima se izvršio. To radimo i danas i zato i jesmo ovdje da suosjećamo s rodbinom, majkama i svima i da ih zamolimo da nam oproste, za sve što je učinio netko u naše ime,“ izjavila je u Vukovaru Vera Vujošević, predstavnica udruge. Njihov je vijenac s natpisom „Oprostite nam, Žene u crnom, Srbija“ položen u tišini, kako i priliči, međutim i njihova gesta imala je stidljiv odjek iako su vrlo jasno i glasno rekle da su od samog početka ratnog nasilja ukazivale na zločinački karakter Miloševićevog režima, vodstva Srpske pravoslavne crkve i velikosrpskih ideologa iz SANU-a, te upozorile da u srpskom javnom mnijenju dominira težnja da se vukovarski zločin prepusti povijesnom zaboravu.

Vukovarske udovice nisu oduševljene

„Postoji ona druga Srbija, demokratska Srbija koja se sa tim što je rađeno i što se možda i danas radi, ali skriveno, ne slaže, ali i borit će se dok god postoji protiv toga,“upozorava Vujošević.
Iako bi riječi koje izgovaraju Žene u crnom vjerojatno bez ostatka mogle potpisati i udovice branitelja iz Domovinskoga rata, predsjednica vukovarskog ogranka njihove udruge Vesna Katić, na naš upit o potezu žena iz Beograda, vrlo je odrješito odgovorila kako nemaju komentara. Za predsjednika udruge koja okuplja roditelje poginulih branitelja, Franju Lehrmajera, gesta Žena u crnom je u redu. „Na ovu obljetnicu nikoga se ne zove, ali nikoga se ne može ni otjerati“, smatra on i dodaje kako su im jedino rekli kako ne bi bilo zgodno da razviju transparent, bez obzira što na njemu pisalo.
Zapovjednik obrane Vukovara, kojemu je tadašnje vodstvo Hrvatske htjelo spakirati svu krivnju za njegov pad, Mile Dedaković Jastreb ističe: „Ja se njima divim. Morale su imati strašno puno hrabrosti doći taj dan među nas, ali one su došle reći 'oprostite nam'. One su isto mučenice i paćenice kao i naše majke. Ja osobno sam zadovoljan što su bile i nemam ništa protiv da ubuduće dolaze s takvim namjerama.
Mladi Jastreb, koji je iza Dedakovića preuzeo zapovjedništvo u Vukovaru, Branko Borković smatra kako oprost nije jednostran čin i uzor vidi u modelu oprosta koji je u Južnoafričkoj Republici nakon sloma aparthaida uspostavio Mandela: „Prvo moraš priznat krivicu. Ne mogu opraštati nekome, tko uopće nije svjestan da je počinio zločin ili ga ne želi priznati.“

Kada će Tadić u Vukovar?

Riječi isprike službenom Beogradu ne prelaze preko usana, iako se velikim činom ocjenjuje protez srbijanskog predsjednika Borisa Tadića protekloga ljeta, kada je uoči 11. obljetnice masakra koji su nad oko 8000 muslimana počinili bosanski Srbi rekao da svi koji su počinili ratne zločine moraju biti kažnjeni. „Zločini su zločini, bilo gdje da su počinjeni, a njihovi počinitelji moraju odgovarati pred licem pravde“ – poruka je koju je uputio Tadić. Uoči 15. obljetnice vukovarskog stradanja čula se stidljiva i prilično neuvjerljiva izjava hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića izrečena u jednom intervjuu kako bi bilo dobro Tadića pozvati u Vukovar. U kabinetu srbijanskoga predsjednika poziv je protumačen kao zabuna, a i Mesić je kasnije bio neuvjerljiv u objašnjavanju svojih riječi: „Ja mislim u globalu da je sazrelo vrijeme da se i delegacija Srbije pojavi u Vukovaru, ali jesu li stečeni svi formalni uvjeti, da li smo u stanju da možemo svi doći u Vukovar to je sada drugo pitanje.“
Za Veru Vujošević jednu od Žena u crnom nema dvojbi: „Ja očekujem da će učiniti isto što je učinio sa Srebrenicom, da će se pojaviti ovdje jer to ovo mjesto zaslužuje“. Puno problematičnije Tadićev odnos prema Vukovaru postavlja Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarna prava iz Beograda, srbijanske nevladine udruge koja je netom uoči vukovarske obljetnice uime skupine žena i maloljetnika iz Vukovara – bivših logoraša - ponijela tužbu protiv države Srbije: „Ono što iznenađuje to je što predsjednik Srbije, koji je otišao u Srebrenicu nije otvorio i ovo pitanje. On još ne govori javno o Vukovaru. Događaji koji su se ovdje zbili u proteklih su petnaest godina bili u potpunoj tami iako se znalo da ništa nije točno od mita da je JNA poštivala zakone“, izjavila je Kandić i podsjetila da je sve ono što se događalo u Vukovaru bilo prekriveno lažima i neistinama, dok se nije dogodilo suđenje za Ovčaru. Ključnu je ulogu u dovođenju svjedoka iz Vukovara tada odigrala upravo Nataša Kandić, koju je hrvatski Predsjednik odlikovao Ordenom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Ona je to priznanje shvatila kao znak da Hrvatska vidi da je uvijek postojala i jedna druga Srbija koja se nikada nije mirila s ratnom politikom i zločinom. U toj su Srbiji i Žene u crnom s početka priče.