Optužba za "udruženi zločinački poduhvat“ Hrvatske u BiH

U okviru pravomoćne presude u predmetu „Prlić i drugi“, Žalbeno vijeće Haškog suda u srijedu (29.11.) će objaviti i odluku o tome da li je tijekom proteklog rata u Bosni i Hercegovini postojao „udruženi zločinački poduhvat“ s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Presudom iz 2013. godine bivši premijer takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je osuđen na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i nekadašnji načelnici Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Raspravno vijeće tada je zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH, zbog umiješanosti Republike Hrvatske imao osobine međunarodnog sukoba i da su zločini nad muslimanima počinjeni u okviru tog "udruženog zločinačkog poduhvata" u kojem je sudjelovao i dio vojno-političkog vrha Republike Hrvatske, uključujući i tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.

Prema presudi iz 2013. godine, namjera tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne i njenih pomagača iz Zagreba bila je „uspostavljanje etnički čistog hrvatskog entiteta“ i njegovo pripajanje Hrvatskoj. Kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata pored Franje Tuđmana, nepravomoćnom presudom krivima su proglašeni i bivši ministar obrane Gojko Šušak te načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko.

Zabrinuta kvalifikacijama iz optužnice, Hrvatska je više puta pokušala intervenirati u svojstvu „prijatelja suda" kako bi njeni pravnici i povjesničari dobili priliku poreći teze o „zajedničkim zločinačkom poduhvatu“, ali je Sudsko vijeće odbilo ove zahtjeve.

Hrvatsku zanima samo jedno

Politički analitičar iz Zagreba Davor Gjenero kaže da, za razliku od srbijanskih dužnosnika uoči izricanja presude Ratku Mladiću, nitko u Hrvatskoj ne pomišlja opstruirati mehanizam Haškog tribunala kako bi se spriječilo izricanje presude. „Hrvatsku politiku, posve racionalno, zanima samo jedan aspekt buduće presude: hoće li ono što je u prvostupanjskoj presudi rečeno o zločinačkom poduhvatu opstati i u njenoj konačnoj varijanti. Jedina politička izjava koja je u tom smislu mogla 'zagrepsti uši' bila je ona predsjednice Kolinde Grabar-Kitrović. Ona je nedavno izrazila nadu da taj dio presude neće opstati, ali je pritom rekla i kako bi takva presuda dezavuirala rad Međunarodnog suda za ratne zločine“, kaže Gjenero za Deutsche Welle.

Zagrebački analitičar također ističe da, kakva god presuda bila, ona neće bitno utjecati na razvoj budućih odnosa Zagreba i Sarajeva. „Iako definicija o zločinačkom poduhvatu ima svoje opravdanje, cjelokupne odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom rata nije moguće tumačiti samo tom odrednicom. Epizoda u kojoj je došlo do 'međunarodnog sukoba' i do uplitanja hrvatskih oružanih snaga u procese u BiH i do teških zločina nad Bošnjacima koji su tada počinjeni, ne mijenja temeljnu odrednicu rata kao agresije Miloševićeva režima. Ali i ne objašnjava odnose Hrvatske i BiH koje su u ključnim razdobljima ratnog sukoba bile saveznice, uključujući proces oslobođenja okupiranog teritorija Hrvatske što je bilo i regulirano formalnim sporazumom predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića“, ističe Gjenero.

„Srbija da, ali mi..."

Izjavu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da će Haški sud izgubiti kredibilnost ako potvrdi postojanje zločinačke sprege je za Deutsche Welle komentirao i izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Branko Todorović: „Naravno da je ta izjava izazvala niz reakcija, prije svega bošnjačkih dužnosnika koji su se pitali 'otkud to da se predsjednica susjedne zemlje toliko brine za šestoricu državljana BiH' pa do otvaranja pitanja tužbe BiH protiv Hrvatske zbog 'agresije' na Bosnu i Hercegovinu. Reagirala su i udruženja preživjelih žrtava proteklog rata podsjećajući na činjenicu da je Hrvatska uvijek podržavala i odobravala kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata kad se donosila presuda srpskim dužnosnicima, ali kada su u pitanju hrvatski, onda su druga mjerila i principi. Izricanje pravomoćne presude 'Prliću i drugima' ponovo će otvoriti rasprave doprinose li presude pomirenju ili još dubljim podjelama. Bit će otvorena i pitanja zadovoljštine za žrtve koje se najčešće gube iz vida“, kaže Todorović.

U prvostupanjskoj presudi „Prliću i drugima" iznesena su tri dokaza na osnovu kojih je ustanovljeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je aktivan bio i Zagreb. Prvi je zapis razgovora Franje Tuđmana i čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata iz prosinca 1991. godine na osnovu kojeg je utvrđeno postojanje namjere etničkog čišćenja dijelova takozvane Hrvatske Republike Herceg Bosne, drugi knjiga bosanskohercegovačkog Hrvata Ante Valente, a treći je zabilješka razgovora Tuđman-Praljak-Šušak iz 1992. godine o nacionalnoj sigurnosti.

Ovi dokazi dostavljeni su Haškom sudu za vrijeme predsjedničkog mandata Stjepana Mesića. Odbijajući zahtjev Hrvatske da se u proces uključi kao „prijatelj suda“, Žalbeno vijeće je pojasnilo da nepravomoćnom presudom „nisu doneseni eksplicitni zaključci o sudjelovanju Tuđmana, Šuška i Bobetka u udruženom zločinačkom poduhvatu, da pretpostavka njihove nevinosti nije povrijeđena i da presuda koja se odnosi na trojicu hrvatskih dužnosnika ne znači utvrđivanje odgovornosti Republike Hrvatske kao države".