„Ovdje“ i „tamo“

Filip: Bijeda i strah, uz nadu da će uskoro sve biti gotovo

Samo da bude gotovo, to je ono što ljudi u Uroševcu (Ferizaju) žele od pregovora Srbije i Kosova. Političari su im to i obećali, ali umjesto rješenja dobili su izoliranost i siromaštvo. A kako to obično biva, gdje novca nema, emocija i nacionalnog ponosa ima i na pretek.

Zastave Albanije, OVK (Oslobodilačka vojska Kosova), i tek poneka zastava Kosova, vijore se sa gotovo svake bandere u Uroševcu. I dok zastave čekaju početak obilježavanja tjedna ratnih veterana Kosova, mladi čekaju viznu liberalizaciju kako bi što prije i što dalje pobjegli. Budućnost na Kosovu ne vide, ali ne znaju ni što ih vani čeka jer nikada nisu imali prilike izaći izvan zemlje. I ne haju, niti se plaše, jer u strahu od neimaštine i rata žive od kada znaju za sebe.

Problemi, želje i nadanje, sve je isto kao i tamo sjevernije, kod „nas". I ljudi su isti - srdačni, prijatni, siromašni, razočarani i bez nade. Zarobljeni u svakodnevici, jureći da osiguraju golu egzistenciju, kada ugledaju DW mikrofon, u prolazu dobacuju da još jedino u Njemačku vjeruju. Oni malo hrabriji čak i zastanu, da poruče da je jedino trajno rješenje da Srbija prizna Kosovo, kako bi svi zajedno ušli u Europsku uniju i onda lakše mogli preseliti u Njemačku.

Svi koji znaju srpski, uglavnom stariji, kada čuju odakle dolazim, prvo pitaju je li u Beogradu i dalje sve isto kao za vrijeme Jugoslavije i Tita.

I dok muškarci samouvjereno staju pred kameru, kao da su jedva dočekali da ih netko konačno pita što misle o gorućim problemima društva, djevojke za razgovor nisu raspoložene. Prvo mislim slučajnost, ali nakon dva dana bezuspješnog pokušaja, počinjem sumnjati da Drilon i ja nismo dovoljno šarmantni.

Srećom, jedna starija gospođa, objašnjava da nije do nas, već žene pred kameru ne vole da staju jer se plaše da ne kažu nešto što se njihovim muževima ili očevima neće dopasti. Izbezumljen da tako nešto čujem samo nekoliko stotina kilometara od Beograda, shvaćam koliko o načinu života na Kosovu ne znam ništa. Drilon s osmijehom objašnjava da su ljudi u manjim sredinama i dalje prilično konzervativni. To „prilično", prvi put u životu, natjeralo me je da razmislim je li Srbija onda progresivno društvo.

Očekivalo bi se da u paketu s konzervativizmom ide i religioznost. Međutim, u Uroševcu to i nije slučaj. Iako se s minareta pet puta dnevno može čuti poziv na namaz, tek nekoliko starijih muškaraca se odazove, i to kako bi razmijenili koju riječ s vršnjacima na klupi u dvorištu džamije. Za razliku od džamije, zvona pravoslavne crkve, koja se nalazi u istom dvorištu, ne mogu se čuti. Jedini zvuk koji dopire iz crkvenog dvorišta jeste zvuk voki-tokija kosovske policije koja nadgleda ulaz u crkvu.

U Uroševcu od rata Srba nema, a jedini koji tamo živi jest pop Trajko sa svojom obitelji. Svećenik Trajko i muslimanski imam Naser, iz susjednog dijela dvorišta, svakodnevno razgovaraju i surađuju, a upravo zbog toga pop Trajko dobio je packe iz Beograda. Jednom je javno, pred kamerama, rekao da bi zid koji dijeli džamiju i crkvu trebalo srušiti, te mu je nakon toga sugerirano da izjave pomirenja nije pametno davati, posebno u „osjetljivom" trenutku kada se pregovara o političkom sporazumu.

Upravo kad smo mislili da će pet dana proći bez ikakvih turbulencija, samo što je snimljen i posljednji prilog, dočekuju nas dvojica policajaca u civilu. Došli su jer su građani prijavili da „neki srpski novinari" šetaju gradom. Ostavlja gorak okus u ustima saznanje da su ljudi zabrinuti za svoju sigurnost samo zato što nakon mnogo godina čuju srpski na ulicama. Pokušavam razumjeti.

Izmučeni ratom, provokacijama i neimaštinom, jedino sigurno što im preostaje je strah. Strah je ono poznato lice koje im već dvadeset godina pruža sigurnost i izvjesnost – strah od svakodnevice, strah od ružne prošlosti, strah od neizvjesne budućnosti. Ali tu je negdje i prikrivena nada. I to ne nada da će uskoro biti bolje, već da će uskoro konačno sve biti gotovo.

Drilon: Mladi na obje strane samo žele bolju budućnost

Moj boravak u Srbiji počeo je odličnom večerom kod Filipa. Njegova obitelj me je toplo dočekala. Pozdravili smo se, upoznali jedni druge i sjeli za stol. Filip je bio tako ljubazan da je prevodio sve što je mogao dok smo razgovarali, ali naravno, nakon nekog vremena bilo je previše da tražim od njega da prevodi svaku riječ.

Zaglavili smo smiješeći se jedni drugima ispred nepremostive barijere – jezika. Nisam mogao da se povežem s njima onako lako kako je to mogao Filip sa starijim građanima Uroševca (Ferizaja), obzirom da skoro svi oni govore srpski jezik. U tom smislu nije bilo nikakve velike razlike u odnosu na naš tjedan u Uroševcu. U oba grada starija generacija je razgovarala s Filipom, a ja sam čekao prijevod.

To mi nije smetalo u Uroševcu, jer već znam kako moji sugrađani generalno razmišljaju. Ali u Šapcu to nije bilo tako. Dok sam imao mnogo potencijalnih znanja i tema za razgovor, nedostajao mi je alat. Nisam mogao zadovoljiti svoju radoznalost u potpunosti: Što su oni mislili o Kosovu? Razmišljaju li uopće o tome? Kako su doživjeli vrijeme rata? Žale li zbog rata jer su izgubili ili je to zbog zločina koji su počinjeni? Žele li se pomiriti? I još više pitanja koja sam želio pitati.

Filip i ja smo razgovarali s građanima i pitali ih što misle o finalnim pregovorima između Kosova i Srbije. Dok su mlađi uglavnom bili nezainteresirani za tu temu, drugi su s emocijama govorili „izgubili smo Kosovo". Neki od njih su čak Kosovarima poželjeli sve najbolje i dobar ishod pregovora za obje države. Mišljenja su uglavnom bila pozitivna i nenacionalistička.

Međutim, komentari na društvenim mrežama DW-a nisu bili takvi. Oni su naše sugovornike vidjeli kao izdajnike, a neki nas čak i optuživali da smo namjestili video tako što smo isjekli drugačija mišljenja. Što, naravno, nismo uradili.

Uočio sam da pozitivne odgovore dobivamo samo u sjevernom dijelu Srbije, dok je nacionalizam još uvijek bitan u drugim dijelovima zemlje, gdje ljudi i dalje odbijaju priznati nezavisnost Kosova.

Ali bih volio da se vratim na to kako ljudi više puta kažu: „Izgubili smo Kosovo." Zvuči malo čudno, zar ne? Bilo je dosta tih neobičnih momenata: Srbi južnu Srbiju nazivaju „centralnom Srbijom". Sigurno možete pogoditi koji dio je južna Srbija. Tu je i odbijanje da se Kosovo naziva državom, a saznao sam da je to slučaj i s medijima. Čudno.

Rekli su mi i da se prema Ustavu ne smiju govoriti takve stvari, jer bi to bilo protuustavno, ali mi se to i dalje činilo tako stranim. Imao sam osjećaj da je jezik koji su koristili pametno dizajniran da propagira ideju široj populaciji. Što je i uspješno u toj mjeri da su ljudi uvjereni da Kosovari sistematski kupuju zemlju i kuće na Kosovu kako bi promijenili etnički sastav do točke da mogu proglasiti nezavisnost i efikasno „ukrasti" zemlju. Priča koja zvuči tako smiješno da su moji prijatelji, kada sam im ispričao, odgovorili smijehom. Ali ipak, neki ljudi u Srbiji iskreno vjeruju da njihovoj zemlji nedostaje srce.

Mladi koji su znali engleski su bili ljubazni i bilo mi je lako pričati s njima, baš kao i s mladima u mom rodnom gradu. Kada bih im rekao da sam s Kosova, primijetio bih očito iznenađenje na njihovim licima. Zanijemili bi, a njihove oči odlutale bi od mene do mog domaćina, a onda se ponovo vratile prema meni uz osmijeh.

A onda bi uslijedilo uobičajeno: pitanja o mojim dojmovima, nakon čega bi mi poželjeli sve najbolje. Ja sam bio jedini Albanac s Kosova kojeg su sreli i želim im priliku da ih upoznaju mnogo više i da saznaju da su mladi s obje strane spremni ostaviti prošlost i predrasude iza sebe, s ciljem zajedničke dobrobiti.

Bilo je dosta sličnosti između dvije zemlje. Od hrane, do manira, sportskih i obiteljskih vrijednosti. Najvažnija sličnost jest zajednički cilj mlade generacije da ode na bolje mjesto. Uglavnom u Njemačku. Umorni od političkih problema, umorni od nacionalizma, umorni od mržnje, mladi žele samo bolji život.

Filip Lukić/Drilon Maloku