"Pakao na zemlji" nadomak Teherana

Postoji mnoštvo fotografija zatvora Evin, smještenog nedaleko od iranskoga glavnoga grada Teherana - ali praktično niti jedna koja pokazuje kako izgleda iza visokih, bijelo obojenih betonskih zidova jednog od najužasnijih zatvora na svijetu.

A kad pitamo Nargess Eskandari-Grünberg, kako izgleda taj zatvor iznutra, iskreno priznaje: "Nemam pojma. Čak i da mi pokažete tlocrt zatvora, ne bih vam znala reći, gdje sam provela te godine zatočeništva."

Jer i to je dio postupka s nesretnicima koji dospiju u Evin: zavezuju im se oči čim trebaju napustiti svoje sićušne ćelije i na sve načine im se muti svijest o tome gdje su, što su i tko su. Jedino što u svakom trenutku moraju znati - da stoje na milost i nemilost čuvara koji s njima mogu činiti sve što ih je volja.

Šahovo mučilište dobro služi i mulama

Nargess je kao mlada djevojka u Iranu prosvjedovala za veća prava žena i za reforme u društvu. To se mulama nije sviđalo i završila je u Evinu. Naravno, ona je i prije toga dobro znala što je taj zatvor. Konačno, njega je dala sagraditi još tajna služba iranskog šaha SAVAK i mnogi Iranci su se nadali kako će, dolaskom Homeinija i islamskom revolucijom, i takav okrutan zatvor biti konačno zatvoren.

Naravno, dogodilo se posve suprotno od toga: zatvor je čak proširen, a osobito je zloglasan Odjel 209 koji je neposredno u nadležnosti iranskog Ministarstva za obavještavanje i sigurnost - VEVAK koji je zapravo tek zamijenio šahov SAVAK. Dospjeti tamo znači ne znati niti hoćete li živi dočekati sutrašnji dan - bez ikakvog suda i procesa. Ponekad obitelj neće ni znati je li netko likvidiran, jer je i stratište iza istih zidova Evina.

Mnoštvo "neprijatelja"

I Nargess je tamo provela nekoliko godina, bez ikakvog suda i osude. Ono što joj je ostalo u sjećanju jest golema gužva i mnoštvo "neprijatelja" koje je režim strpao iza rešetaka. Jer, zatvor je isprva bio sagrađen za samo tristotinjak zatvorenika, a iako je kasnije nešto proširen, još uvijek je ostalo samo šest prostora za toaletu za stotine zatvorenika. Koliko tamo uopće ima zatočenika, to je "državna tajna": međunarodne humanitarne organizacije procjenjuju kako ih je najmanje osam tisuća, kako muškaraca tako i žena!

Ali i gužva u zajedničkim ćelijama je gotovo odmor u usporedbi s procesom istrage. Ona obično počinje tako da se zatvorenika, vezanih očiju, baca u rupu i zabranjuje mu se svaki pokret - prekršaj se kažnjava bolnim udarcima. "Cilj jest dospjeti do informacija i navesti zatvorenike da odaju druge sudionike. Ali pravi cilj jest slomiti čovjeka i uništiti njegov identitet", sjeća se bivša zatvorenica.

"Sjetit ćeš se po nogama"

Batine, silovanje i zlostavljanje svake vrste provode se praktično svaki dan, a omiljena uzrečica čuvara zatvora jest "noge su drugo sjećanje". To zapravo znači da se zatvorenike mlati i bičuje po nogama i stopalima da više nisu u stanju stajati niti se kretati - uvijek i iznova, sve dok zatvorenik ne "prizna" sve što se od njega očekuje. "Saslušanja se vode po stupnjevima pod golemim pritiskom, sve dok zatvorenik ne vidi drugog izlaza nego da otkrije druga imena", svjedoči Nargess Eskandari-Grünberg.

Ali tek onda, priznaje bivša zatvorenica, počinju prave muke: "Rane s vremenom zacijele, ali mnogi si do kraja života ne mogu oprostiti da su, svojim 'priznanjem' i druge uvalili u nevolje." Zapravo je upravo to problem kojim se Nargess i danas bavi, tu u Njemačkoj.

Jer, ona je nakon nekoliko godina puštena - ne zna kako niti zašto, baš kao što nije znala zašto je zapravo uopće dospjela u iranski "pakao na zemlji". Nakon toga je pobjegla iz Irana i u Njemačkoj je završila studij i postala psihoanalitičarka. Danas pak u Frankfurtu savjetuje i prati mnoge prognanike iz Irana - i nemali broj je, baš kao i ona, bio u Evinu.

Zašto taj zatvor još postoji?

Povrh toga je i politički aktivna: kao predstavnica stranke Zelenih je izabrana u gradsku skupštinu Frankfurta (na Majni) i bavi se pitanjem izbjeglica i useljenika u Njemačku. Željela bi i posve drugačiju, mnogo oštriju vanjsku politiku njezine sadašnje protiv nekadašnje domovine - ali je uvijek iznova razočarana potezima Berlina prema Teheranu: "Svejedno tko je na vlasti u Njemačkoj, gospodarski interesi su najčešće važniji od zaštite ljudskih prava. To ne mislim samo da je tužno, nego mislim da je to pravi skandal."

Uvijek iznova u Evin dospijevaju i stranci: Amerikanci, Britanci, Francuzi, Belgijanci... Neki od njih su tek fotografirali "krivu" fotografiju kao britanski turist Andrew Barber, neki od njih pak su bili sumnjivi zbog svoje kršćanske vjere - i u pravilu su svi bili optuženi pod monstruoznim optužbama za špijunažu i veleizdaju. Ali - Evin i dalje stoji i prijeti svakome tko nije po volji tamošnjem režimu.