Pakt o migraciji: što donosi nova politika azila EU-a?

Nakon osam godina teških pregovora 27 država članica, Europski parlament je usvojio opću reformu europske politike azila. Cilj Pakta o migracijama, koji se sastoji od osam zakona, prvenstveno je smanjenje broja potražitelja azila, ubrzanje procedura za dobijanje azila i njihovo izmeštanje na vanjske granice EU-a.

Prema podacima Eurostata, statističke agencije EU-a, prošle godine je bilo postavljeno 1,14 milijuna zahtijeva za azil. Već četiri godine broj tih zahtijeva stalno se povećava. Pored toga, oko četiri milijuna ratnih izbjeglica iz Ukrajine je došlo u zemlje EU-a od 2022. godine - oni imaju automatski pravo boravka i ne moraju tražiti azil.

Kako bi trebale funkcionirati procedure na vanjskim granicama?

Potražitelji azila i izbjeglice trebali bi, u roku od sedam dana nakon dolaska kopnenim, vodenim ili zračnim putem, biti jasno identificirani i registrirani u proširenoj biometrijskoj bazi podataka „Eurodac".

Migranti iz zemalja sa stupnjem priznavanja azila manjim od 20 posto, trebali bi da biti zadržani na granici do dvanaest tjedana. U kampovima – koji moraju biti formirani u zemljama s vanjskim granicama na jugu EU-a - u Grčkoj, Italiji, Malti, Španjolskoj, Hrvatskoj i na Cipru – trebalo bi onda biti odlučeno tko će biti vraćen u matičnu zemlju bez daljeg ispitivanja. To se odnosi samo na manjinu onih koji dolaze. Kapacitet tih kampova trebali bi biti 30.000 mjesta širom EU.

Migranti iz zemalja s višim stupnjem priznavanja azila, trebali bi prolaziti redovnu proceduru azila. Te procedure, koje su do sada nekada trajale i godinama, trebalo bi skratiti. Odbijene potražitelje azila bi se vraćalo direktno s vanjskih granica.

Kako rasteretiti zemlje takozvanog prvog ulaska u EU?

Zemlje takozvanog prvog ulaska u EU, trebale bi imato mogućnost neke od potražitelja azila ili migrante koji imaju dobre šanse za azil, prebaciti u druge zemlje-članice EU-a. Između država-članica trebala ba u vezi s tim postojati „obvezna solidarnost".

Države poput Mađarske, koje ne žele migrante, plaćale bi odštetu od 20 000 eura po odbijenom migrantu, ili staviti na raspolaganje opremu i osoblje zemljama takozvanog prvog ulaska u EU. Međutim, taj susutav kompenzacije nije propisan zakonom, već o njemu moraju pregovarati države-članice od slučaja do slučaja.

Ako se neka zemlja osjeća preopterećenom, ona može ublažiti mnoga pravila i zahtijevati više solidarnosti. Svih 27 država zajedno odlučuje o tome je li nastupila takva „krizna situacija". Dakle, ima mnogo prostora za političke pregovore i natezanja.

Kako rasteretiti ciljne zemlje?

Mnogi potražitelji azila su do sada direktno iz Grčke ili Italije odlazili u Njemačku, Austriju, Francusku, Nizozemsku ili Belgiju. To važi i za odbijene potražitelje azila. Zemlja prvog prijema (npr. Italija) zapravo bi i po sada važećim pravilima te migrante trebala primiti nazad. No, u praksi se to ne dešava.

Novi Pakt o migraciji sada ponovo revidira pravila. Poticaji za unutrašnju migraciju, takozvani faktori privlačenja (pull factors), trebali bi biti oslabljeni ujednačenim uvjetima prijema širom EU.

Lakše deportacije?

Pakt predviđa da se ljude u budućnosti brže deportira u zemlje porijekla ili tranzitne zemlje koje su označene kao sigurne. Europska unija teži sklapanju više sporazuma s trećim zemljama kako bi one ponovo prihvaćale odbijene migrante.

Često se kao primjer navodi nedavni sporazum s Tunisom. Ta zemlja se složila da ponovo prihvati svoje državljane u zamjenu za ekonomsku pomoć. Međutim, vlada Tunisa ne želi ponovo primati ljude iz podsaharske Afrike, koji su migrirali u EU preko Tunisa.

Sporazum s Turskomiz 2016. doveo je do smanjenja broja sirijskih izbeglica koje su stizale u Grčku tijekom četiri godine. Taj sporazum, međutim, više ne funkcionira, jer Turska više ne prihvaća sirijske izbjeglice koje bivaju deportirane iz Grčke.

Kako spriječiti takozvani „azilantski turizam"?

Zemlje na vanjskim granicama EU-a bi ubuduće trebali registrirati sve ljude koji dolaze i čuvati njihove biometrijske podatke u bazi podataka, koju će moći koristiti sve države EU. Na taj će se način moći ustanoviti podnose li, pšrimjerice, migranti koji su odbijeni u Grčkoj ponovo zahtjev za azil u Austriji ili prolaze kroz više drugih zemalja. Potražitelj azila bi potom lakše mogao biti vraćen u zemlju takozvanog prvog ulaska u EU i na kraju u zemlju porijekla.

Od 2015. godine bilo je nekoliko pokušaja da se uvede obvezna registracija. Dosadašnja baza podataka „Eurodac", koja je čuvala samo otiske prstiju, imala je značajne propuste i tehničke nedostatke.

Zašto je Pakt o migraciji sporan?

Zagovornici Pakta tvrde da će stroža pravila i procedure koje dovode do bržih vraćanja odbijenih migranata imati dugoročni efekat odvraćanja – manje ljudi će kretati na put, jer će imati manje šanse za ostanak u Europi nego što je to sada slučaj, čak i ako im zahtjev za azil bude odbijen ili bez odgovarajućeg postupka.

Kritičari pakta smatraju da se time potkopava pravo na azil u EU i da će oni kojima je zaštita zaista potrebna ubuduće bivati odbijeni. Oni smatraju da će se nesreće i pogibije na putu preko Sredozemlja nastaviti.

Kako dalje?

Savjet Europske unije, odnosno predstavnici 27 država-članica, sada do kraja travnja moraju ponovo datti zelenio svjetlo, što se smatra formalnošću. Kada razni zakoni i propisi Pakta o migraciji postanu pravno obvezujući, najvažnije će biti da li i kako države članice ispunjavaju svoje nove obveze. Hoće li Italija uspostaviti funkcionalne zatvorene granične kampove? Hoće li sjeverne i istočne članice zaista pokazati solidarnost i prihvatiti migrante ili bar financijski pomoći?

Implementacija novih pravila će trajati do dvIje godine, tako da će tek za nekoliko godina biti jasno je li broj potražitelja azila u EU zaista smanjio.

Ovaj članak je izvorno objavljen na njemačkom.