Papa Franjo na periferiji Europe
Europa slavi dogovor s Turskom. Dotok izbjeglica i migranata preko Balkanske rute jenjava. Mnoge zemlje su usavršile svoje ograđivanje od izbjeglica. One postavljaju žice i šalju vojnike na granice.
U tom kontekstu posjet pape Franje djeluje kao provokacija. Dok Europljani one koji žele k njima drže podalje od sebe iza ograda, papa odlazi k njima. Papa Franjo nije političar. On je Franjo. Radikal kojemu angažman Europe, kršćenske Europe, nije dovoljan. On se s tim nikada neće pomiriti. On traži više. Puno više. Takav je bio i Sveti Franjo. Njegovo ime je spontano izabrao kardinal Mario Bergoglio u konklavi 2013. godine kada je stvar postala ozbiljna. I kada ga je jedan od njegove braće upozorio da na novoj dužnosti ne zaboravi siromašne.
To je njegova misija. "Neprihvatljivo je da Sredozemlje postaje veliko groblje", rekao je papa Franjo 25. studenog 2014. godine u Europskom parlamentu u Strasbourgu. "Na brodovima koji svakodnevno pristaju uz europske obale su muškarci i žene kojima je potrebna pomoć. Nedostatak međusobne podrške unutar EU-a predstavlja opasnost od traženja partikularističkih rješenja problema koji se neće obazirati na dostojanstvo useljenika." Nakon ovog njegovog govora su skoro svi pljeskali. A on je i danas jednako aktualan.
Papa Franjo nije samo kritizirao. On je formulirao i jednu viziju: "Europa će biti u stanju nositi se s problemima povezanima s doseljenicima onda kada bude u stanje jasno izložiti vlastiti kulturni identitet i u djelo provesti zakone koji će moći štititi prava europskih građana i istovremeno garantirati prihvat migranata." Papa je u svom govoru spomenuo i pomoć na licu mjesta u zemljama iz kojih potječu izbjeglice kao i pomoć u rješavanju sukoba.
Putovanje na periferiju
Strasbourg je, osim nekih mjesta u Italiji, bila druga destinacija u Europi koju je u jednodnevnom posjetu posjetio papa Franjo. Devet tjedana prije toga je bio u Albaniji, sirotištu na Balkanu. Uopće je na svoje prvo putovanje izvan Rima krenuo 100 dana nakon izbora na dužnost poglavara Katoličke crkve. Po njegovoj želji je to bila Lampedusa, mali otok koji je još prije nekoliko godina postao sinonim za smrt tisuća ljudi u Sredozemlju i što je još i danas.
Papu Franju treba promatrati iz perspektive mnogih Lampedusa na svijetu. On ide do granica, (su)osjeća s onima koji su tamo, na periferiji - s izoliranima, marginaliziranima. Ponekad u tome zvuči pomalo socijalno-utopijski, ponekad buntovnički i blisko komunizmu. Pa što? On nije političar. Ali nije malo onih kojima to smeta.
Kada papi Franji za mjesec dana bude uručivana međunarodna Karlova nagrada, u Vatikan će otputovati stotine Nijemaca i Europljana. U samopouzdanju poljuljana Europa koja se ograđuje i izolira, Europa koja koketira s novim mračnim nacionalizmima, jednom od svojih najvećih nagrada odaje priznanje provokativnom čovjeku koji ju najviše opominje. Tko ga tada bude slušao, mora njegove riječi iz Strasbourga shvatiti ozbiljnije i dobro razmisliti o njegovim gestama kao što su posjete Lampedusi i Lezbosu.