Pas koji znači spas

Nick je vrlo koncentriran. Hoda uspravno po pješačkoj zoni, naćulio je uši, jedva vidljivo maše repom. Prolaznike stalno drži na oku. Ne njuška okolo i ne pokazuje nikakvo zanimanje za druge pse koji prolaze. Nick je u radnom modusu. On pazi da njegova vlasnica Katrin Müller ne upadne u gužvu i pokazuje joj pokretom glave iz kojeg smjera joj se približavaju ljudi. "Bez Nicka ne bih mogla biti ovdje. On mi ulijeva sigurnost. Mnogi ljudi nas zaobilaze u velikom luku jer je ulijeva respekt."

Nick je mješanac border collieja i australskog ovčara, malo manji od klasičnog collieja, s gustom crno-smeđom dlakom. On je pas posebno obučen da pomaže osobama s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), u ovom slučaju Katrin Müller. Ona je kao dijete i mlada djevojka bila žrtva fizičkog i seksualnog nasilja i teško je traumatizirana. No, na prvi pogled čovjek ne bi rekao da ta energična žena pati od nesanice, da je muče noćne more i da je u stalnom grču. Ona je, štoviše, godinama radila u inozemnom uredu jedne javne ustanove. No istodobno je stalno bila na oprezu, osjećala se ugroženom, izbjegavala ljude. "Kupovinu je obavljao moj partner, jer bih često u supermarketima dobivala napad panike. Sama više uopće nisam izlazila iz kuće", priča. Sve su to uobičajeni simptomi PTSP-a.

Psi terapeuti - zanimanje s tradicijom

Psi se kao terapeuti za osobe koje pate od PTSP-a obučavaju u Njemačkoj tek nekoliko godina. Ideja je zaživjela najprije u SAD-u gdje su životinje pomagale ublažiti simptome trauma ratnih veterana. Drugi psi pomagači se obučavaju i koriste već puno duže - pomagači slijepima još od Prvog svjetskog rata, nakon toga su se počeli koristiti i psi pratioci za osobe u invalidskim kolicima, pa psi koji upozoravaju epileptičare od sljedećeg napada ili dijabetičare da im razina šećera opasno varira.

Nick je Katrin Müller pomogao da se vrati u život. Prije je za nju otići do bankomata bilo noćna mora, jer se morala koncentrirati na tastaturu i ekran i za to vrijeme nije mogla paziti približava li joj se netko s leđa. To sada radi Nick. On mirno leži pored nje i gleda na hodnik. Ako netko dođe na susjedni bankomat, on ustane i okrećući glavu u tom smjeru svojoj vlasnici signalizira što se oko nje događa. Ali Katrin ne može baš svugdje povesti svog psa i to joj je problem. Recimo u trgovinu. Jer kad netko tko je slijep ili tko je u kolicima ima psa pomagača, odmah je sve jasno. Ali hendikep koji ima Katrin se ne vidi.

Pas i njegova gospodarica su savršeno uigran tim. Katrin Müller zna savršeno iščitati govor tijela svog psa, a on osjetiti njezino raspoloženje. To uočavamo i sami dok stojimo na jednom uglu, a s leđa nam prilazi jedan muškarac. Nick instinktivno osjeća da se njegova gospodarica osjeća neugodno i laje na prolaznika. Nakon toga spontano staje između njezinih nogu kako bi joj dao osjećaj sigurnosti.

Ništa bez psihoterapije

Važna zadaća za Nicka kao i za sve ostale pse terapeute je vratiti ljude iz njihovog "flashbacka", iz stanja u kojemu ponovno proživljavaju situaciju koja je izvor njihove traume. Njih u tom trenutku obuzimaju strah, panika i osjećaj nemoći toliko da zaborave da se nalaze na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu. U takvo stanje ih može dovesti određena riječ, miris ili situacija. Nick tada primjećuje da se njegova gospodarica ukočila, da drhti, ubrzano diše ili jednostavno sasvim drukčije miriše. "On me gurka toliko dugo dok ne počnem raditi ono što sam naučila u terapiji. Uzmem iz moje torbe za hitne slučajeve neki predmet s kojim si mogu nanijeti fizičku bol - recimo bodljikavu loptu ili zagrizem u ljuti feferon. To me vrati u stvarnost", objašnjava Katrin. Nick bi mogao svoju gospodaricu čak probuditi kada ima noćne more i upaliti svjetlo, ali to još nisu trenirali. Katrin sa smješkom dodaje: "Moram ga nekada i pustiti da spava!"

Ali teška trauma se ne može nadvladati bez psihoterapije. Psi pomagači ne mogu nikada biti potpuno rješenje, već samo dodatna potpora. "Ne mogu se pouzdati samo u svog psa. On ne može preuzeti čitavu odgovornost", kaže Katrin.

Nužan je naravno i dobar temeljni odgoj psa. Klasični repertoar naredbi tipa "Sjedni!", "Stani!", "Dosta!" kod Nicka je proširen i za naredbu tipa "Promjena", što znači da mora prijeći s lijeve na desnu stranu hodajući uz svoju gospodaricu. Dok "ima slobodno", Katrin ga vodi na oprsnici, kada uzicu okači na ogrlicu, onda Nick mora raditi. Ponekad nosi i crvenu maramu oko vrata na kojoj stoji "Nick - pas pomagač na praksi", jer je jednu i pol godinu stari pas još u izobrazbi. U odgoju svih pasa pa i ovih je važna dosljednost. Katrin citira riječi svoje trenerice za pse: "Dvije naporne godine i onda imaš dobrog psa." Trenerica se zove Dagmar Tennhoff i ima školu koja se zove "Canis Findus" (Vjerni pas). Ovdje uče i psi i njihovi gospodari.

Trening za pse i njihove gospodare

Jedne subote se u njezinoj školi okupilo pet tandema, među kojima su bili jedan pomagač dijabetičarima i jedan pratioc osoba u invalidnim kolicima. Po travi su se jurili jedan svijetli i jedan tamni labrador, jedan zlatni retriver, jedan australski ovčar i border collie Nick. Za ovakvu vrstu obuke su najbolji psi koji slove kao "društveni". Oni uče jedni od drugih i od ljudi, objašnjava Tennhoff. Ali dodaje kako i ljudi moraju biti jednako obučeni kao i njihovi psi: "Kada sam odlučila postati trenerica pasa, mislila sam da ću samo obučavati pse. U međuvremenu sam shvatila da sam 50 posto vremena i trenerica ljudi."

Mnogi treneri nude na prodaju već obučene pse koji stoje između 20 i 30 tisuća eura. Ali to nije uvijek pravo rješenje za sve osobe kojima treba pomoć. Jer pas znači puno posla i puno discipline.

Nick je nakon napornog rada zaslužio jednu šetnju po livadi u kojoj se može istrčati i izigrati. Neumorno trči za igračkama koje mu baca Katrin i njuška po poljskom puteljku. Tu je jednostavno jedan mladi, razigrani border collie. Ali Katrin, kaže, ima bezrezervno povjerenja u njega: "Kada bi postalo opasno, sigurno bih se mogla pouzdati u njega."