Patnje gospođe Kim
10. prosinca 2009
Skoro devet milijuna ljudi gladuje. Stanovništvo živi u stalnom strahu te ih se tjera da jedni druge špijuniraju. Mučenje, svojevoljna kažnjavanja i javna smaknuća svakodnevna su pojava. Gospođa Kim je samo jedna od žrtava brutalnog režima.
Kim Eun-hye posjeduje iznimnu volju za preživljavanjem. 49-godišnja žena iz Sjeverne Koreje provela je četiri godine u zatvoru, gdje je proživjela svojevrsni pakao. U pritvoru je završila zato što je trbuhom za kruhom otišla u Kinu. Građani Sjeverne Koreje nemaju pravo slobodnog kretanja. Ne smiju napustiti zemlju i ako ih pri prijelazu granice uhvate, onda se to tretira kao veleizdaja.
„Jela sam žive skakavce i žabe“
Upravo to se 2004. dogodilo gospođi Kim. Nakon izlaska iz pritvora je uspjela pobjeći u susjednu Južnu Koreju. Gospođa Kim je danas fizički istrošena žena, ali psihički je izdržala, iako je bilo iznimno teško, kako sama kaže: „Kad se sjetim tog vremena, onda me obuzme bijes. Zato se trudim ne misliti o tome. Najgora je bila prva godina u istražnom zatvoru. Bila sam u samici. Svaki dan su me tukli, doslovno prebijali. Jedno uho i sva rebra me i dan danas bole. Fizički sam slomljena“.
Tri se godine gurala u jednoj ćeliji sa 40 drugih žena. Gola, bez pokrivača spavala je na drvenom podu. U kišnim vremenima je ćelija bila poplavljena, a zimi se nije grijalo. Žene su imale samo po jedan komad odjeće, prati se nisu mogle. Po danu su morale teško raditi na polju. Svaki mjesec su dvije do tri zatvorenice umirale, priča gospođa Kim na Forumu za ljudska prava u Ženevi: „Jedva sam izdržala, ali je najgore bilo što nismo imale dovoljno hrane. Bile smo slabe od gladi pa smo jele sve što smo našle. Jela sam žive skakavce i žabe te sam gutala zrna riže dok sam radila na polju“.
Vječita glad i preživljavanje njeno troje djecu su je natjerali na odlazak u Kinu. U Kini su žene iz Sjeverne Koreje veoma tražene: Seljaci ih uzimaju kao jeftinu radnu snagu i kao „privremene nevjeste". Između Kine i Sjeverne Koreje postoji intenzivna trgovina ženama, kaže Kate Nielsen iz japanske organizacije za ljudska prava „Životna sredstva za izbjeglice iz Sjeverne Koreje“: „Ženama prilaze na kolodvorima i pitaju ih žele li raditi u Kini. Ako pristanu, onda se prodaju kao obična roba. Poznate su scene u kojima trgovci ženama na graničnoj rijeci s druge strane obale dovikuju cijene u korejskom smjeru. Znaju da žene baš tu prelaze te koriste priliku kako bi ih kupili“.
„Sjeverna Koreja je raj na zemlji“
Sjeverna Koreja je apsolutno izolirana. Nitko detaljno ne može ocrtati sliku ljudskih prava, ali Kate Nielsen tvrdi da postoji realna slika onoga što se tamo događa. Za vladajuće u Pjongjangu su to zlonamjerne optužbe. Oni Sjevernu Koreju opisuju kao raj na zemlji. Tako i njihov veleposlanik pri UN-u Ri Tcheul, koji je također držao govor u Ženevi: „Demokratska narodna republika Koreja poštuje sva ljudska prava te poštuje sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima. U našoj zemlji svaki građanin uživa ta prava, a država je obvezna osigurati ih. To je dio našeg sustava za zaštitu i promicanje ljudskih prava“.
Možda još uvijek postoje ljudi, koji vjeruju ovim riječima. Ali u Sjevernoj Koreji nema slobode tiska i izražavanja. Radio prijemnici su tako namješteni da mogu hvatati samo korejske državne stanice. Što se u Ženevi govori, to ne mogu čuti. Građani nemaju priliku saznati da su mnogobrojne zemlje Sjevernoj Koreji dale konkretne prijedloge kako poboljšati stanje ljudskih prava te da su apelirali na vlast da dozvole ulazak humanitarnih organizacija u zemlju. Vlada bi trebala jamčiti pravo na hranu i napokon bi trebala ukinuti zabranu slobode kretanja.
Autor: Claudie Witte/ M.Jeličić
Odg. ur.: S. Kobešćak