Pobijedili su jer su to više htjeli

Kad su razuzdano plesali oko zlatnog trofeja, izgledalo je da je sve bilo lako. Pokal SP-a se nalazio na travnjaku i njemački reprezentativci su skakutali oko njega, uzdizali ruke gore kao da ništa nije bilo. Trenutak velike sreće je oslobodio snage, koje su u biti već bile iscrpljene nakon jedne utakmice, koja je ličila na ratnu bitku. 120 minuta borbe koja je trošila snage je prošlo i ostavile su traga. U licu Bastiana Schweinsteigera rez koji je jako krvario. Više puta je Schweinsteiger tijekom te utakmice padao na travnjak nakon žestokih dvoboja, ali i nakon grčeva, koji su tresli njegovo iscrpljeno tijelo. Ali Schweinsteiger je ponovno ustao i tako postao idolom i simbolom večeri.

Jer, kratko nakon što je uz klicanje njemačkih fanova ponovno stupio na teren, njemačka momčad je ponovno pokazala "nogometni karakter". Ponovno se uzdigla - protiv doraslog protivnika Argentine, protiv prijeteće igre na sreću zvane penali, protiv vlastitog umora. Još jednom je sve stavila sve snage na raspolaganje u posljednjim minutama produžetaka i bila nagrađena: Schürrleov proboj po krilu, Götze prima loptu, gol! Bio je to smrtni udarac za argentinsku reprezentaciju - i nagrada za predanu borbenu njemačku momčad. Zato su tu titulu i zaslužili.

Nisu iskoristili greške protivnika

Dugo je to bila jedna igra, koja je stalno stajala pod znakom pitanja. Obje momčadi su si u ovom finalu priuštile krupne greške, obje greške onoga drugoga nisu nakon toga iskoristile za sebe. Što je utakmica dalje odmicala, to je više postajalo jasno: prvi gol, koji se postigne, je odlučujući. Njemačka je taj gol na kraju postigla, jer je više htjela tu pobjedu. Elf je bio spreman da ode još više u crveno nego Argentina, izvući konačnu iskricu snage iz tijela. Tjelesno, kao i mentalno je to bilo iznimno postignuće koje zaslužuje najveće poštovanje.

To važi i za izbornika. Čovjek, koji je stalno polarizirao, čija je tvrdoglavost i ustrajnost u katkad veoma čudnim taktičnim idejama izazvala puno kritike. Kao i njegova momčad, tako je i Joachim Löw prolazio kroz svoj razvoj, koji nije uvijek tekao ravnom crtom, ali je uvijek imao za cilj: uspjeh. Löw je oblikovao talentiranu generaciju nogometaša u jednu pravu momčad u kojoj su potpuno u drugi plan stavljeni egoizmi. Još više priznanja on, međutim, zaslužuje zato što je bio spreman da svoju ideju o estetskom nogometu stavi pod znak pitanja, da preispita svoj koncept i na koncu ga promijeni - sve to za veliki cilj: titula svjetskog prvaka. Skidam kapu gospodine izborniče, uspjeli ste!