Pokladno jahanje: običaj koji spaja urbano i ruralno

„Poklade su milo janje moje, barem da su u godini troje. Poklade su da se veselimo, a korizma da se žalostimo", stihovi su pokladarca kojim su, uz pjesme o suživotu konja i Šokaca, članovi Muške pjevačke družine Bocanjevački pajdaši pratili sudionike Pokladnog jahanja između Belišća i Bistrinaca.

Više od 30 svečano obučenih jahačica i jahača na dotjeranim konjima, u pratnji jedne konjske zaprege s pjevačima, tamburašima i sviračima se u subotu, 11. siječnja, unatoč niskim temperaturama i magli, u jutarnjim satima okupilo u Bistrincima, selu na obali rijeke Drave. Ugrijali su se uz vatru, okrijepili kavom, kuhanim vinom, čajem ili rakijom, pojeli kobasice i slaninu pečenu na ražnju, te nakon blagoslova i molitve krenuli u pokladno jahanje.

Tradicija koja raste

„Pokladna jahanja su posljednjih desetak godina postala izuzetno popularni događaji, prvenstveno zahvaljujući ljubiteljima konja, ali i osoba poput nas iz etno sela, koji se marljivo trude sačuvati tradiciju naših predaka", za DW je rekao Bojan Vuksanić, predstavnik grada Belišća te povjerenik za razvoj etno sela Bocanjevci, te član Bocanjevačkih pajdaša.

Za konjogojce i ljubitelje konja, pripreme za pokladno jahanje počinju danima unaprijed.

„Za nas su poklade najljepši dio godine, prilika je to za druženje, nove susrete, razmjenu iskustava. Ovdje su se okupili jahači s našeg područja, ali i iz Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Babine Grede, Virovitice te iz Baranje, izvijestio je Željko Kovačević, predsjednik Konjogojske udruge Valpovštine.

Sudjeluje i mlado i staro

„Svog sam konja počeo spremati dan ranije, trebalo ga je okupati, očistiti mu kopita, urediti ga. Slijedilo je čišćenje i priprema opreme. Na sam dan pokladnog jahanja, u ranim jutarnjim satima još sam jednom uredio konja, svečano ga ukrasio, utovario u prikolicu. Sama priprema traje satima, a najmanje vremena sam imao za sređivanje sebe“, sa smiješkom za DW kaže Kovačević, koji je, kao i ostali, na sebi imao košulju, reklju, šubaru i čizme.

Iako se iz ovog istočnog dijela Hrvatske iselilo mnoštvo mladih, među sudionicima pokladnih jahanja sve je više mladih, i momaka i djevojaka. „Vide od nas starijih, dio se prenosi obiteljski, a tko jednom upozna i zavoli konje, od njih se ne može više odvojiti", kažu konjari.

Predivni konji, momci i djevojke, različite generacije, svakoga vikenda od završetka božićnog vremena sve do početka korizme, vikendima obilaze mjesta širom Slavonije, Baranje i Srijema, čuvajući tradiciju, obogaćujući turističku ponudu urbanih i ruralnih sredina, a prilika je to i za upoznavanje onih najmlađih s ovim plemenitim životinjama.

Slavonske delicije

Naravno, na ovakvim je događanjima neizostavna gastro – ponuda, za što se brinu pojedine obitelji koje su domaćini jahačima na njihovoj pokladnoj ruti, a jedna od tih je i obitelj Majerić iz Bistrinaca. Stanislav i njegova supruga Ivanka, za DW su ispričali da, iako više nemaju konje, rado pripreme sve kako bi se jahači osjećali dobrodošlo.

„Suhomesnati domaći proizvodi, slanina, kulen, kobasica, čvarci, slane kiflice, kruh s masti i paprikom, pogačice te naravno, čaj, vino i rakija, samo su dio onoga što smo pripremili i drago nam je što smo mogli biti domaćini“, kažu supružnici Majerić, dodajući i kako planiraju posjetiti i druga mjesta u kojima će u narednim tjednima biti pokladna jahanja.

Bećerci i pokladarci

Tamburaška glazba, slavonska pjesma također je nešto što se povezuje i s konjima i sa Slavonijom i Baranjom. „Pjevamo pjesme koje prenose odnos Šokca i konja, ali i neizbježne pokladarce - stihove deseterce koji se u načinu pjevanja razlikuju od popularnog bećarca, posebno zato što se takav način pjevanja izvodi baš u ovo vrijeme do korizme“, objašnjava za DW Vuksanić.

Dodaje kako je „vrlo važno da se ova tradicija ne nagrdi, te je potrebno dostojanstveno se obući -  nosimo čizme, hlače rajtozne, šokačku rubinu, prsluk pršnjak te reklju, a na glavi šubaru ukrašenu fazanovim perjem. Sve je ovo poruka i poticaj mlađim naraštajima da nastave čuvati tradiciju jer je ona nešto što krasi našu Hrvatsku u europskim granicama“, poručio je Vuksanić.

Pokladna jahanja korijene vuku iz vremena Vojne krajine, kada su graničari čuvali granicu od Turaka. Zapovjednici postrojbi koje su branile granicu na Savi jahali su tada kroz sela i novačili mladiće za vojsku. 

Posljednjih godina vojnike su zamijenili članovi konjogojskih udruga koji se oblače u narodne nošnje, obilaze sela i navraćaju kod mještana koji ih, iz godine u godinu u sve većem broju dočekuju ispred svojih kuća i ugoste u svojim dvorištima.