Poljoprivredne subvencije mnogima su «trn u oku»

Prošlost, i to ona nedavna u Europskoj uniji u mnogo su navrata obilježile velike protestne akcije seljaka. Rajčice na francuskim auto-putevima ili brda mrkve pred ulazom u zgradu Europske komisije u Bruxellesu samo su dva primjera kreativnih akcija poljoprivrednika protiv agrarne politike EU. Najveći dio proračuna Europske unije, otprilike oko 40%, i dalje su subvencije namijenjene poljoprivrednoj proizvodnji, no brojne reforme proteklih godina umorile su seljake i ubrzale odumiranje klasičnih poljoprivrednik dobara. Glavni uzrok takvog razvoja je ukidanje tržišnog principa po kojem su desetljećima cijene poljoprivrednih proizvoda unutar Unije «umjetno» održavane na niskoj razini, kako bi se domaće proizvođače zaštitilo od jeftinije konkurencije izvan granica zajedničkog tržišta. Do ranih 90-ih godina prošlog stoljeća u Europskoj je uniji vladao sustav zajamčenih cijena: Unija je plaćala određenu novčanu svotu naprimjer za litar mlijeka, i to bez obzira koliko je ta ista litra mlijeka koštala na svjetskom tržištu. Gerd Sonnleitner, predsjednik Njemačkog udruženja seljaka: «To je bila neizravna pomoć seljacima i cijene su u Europi umjetno održavane na razini kojom bi se poljoprivrednicima omogućilo kakvo-takvo preživljavanje.»

Mlijeko koje nitko ne želi piti

Posljedice takve prakse subvencija bile su katastrofalne: proizvodnja je rasla, a da potražnije nije bilo. Prvi vidljivi znaci pogrešne politike bila su brda maslaca i mora mlijeka koji nikome nije bio potreban. Sredinom 80-ih godina EU pokušala je zaustaviti anomalije uvođenjem «mliječnih kvota», no bez nekog znatnijeg uspjeha. S rastom količine proizvedene robe dramatično je opadao broj poljoprivrednih dobara. Od 1,3 milijuna mljekarskih farmi koliko ih je u Njemačkoj zabilježeno nakon kraja 2. Svjetskog rata do danas ih je preostalo još samo 100 000. Kako bi se stabilizirali njihovi prihodi i istovremeno im se otvorile nove mogućnosti zarade Europska unija je u svom proračunu prije sedam godina kreirala novu stavku iz koje je isplaćivana pomoć za razvoj seoskih sredina. Franz Fischler, tadašnji povjerenik za poljoprivredu o razlogu tog koraka danas kaže: «Prije svega sam htio popraviti stupanj prihvaćenosti agrarne politike u Europi i istovremeno osigurati novac za seljake.»

Svaki seljak godišnje primi 13 000 €

U praksi sve izgleda drugačije: seljaci zarađuju sve manje i manje, a javnost sve više i više prosvjeduje zbog milijardskih subvencija. Unutar EU svaki seljak godišnje u prosjeku primi 13 000 eura pomoći iz zajedničkog proračuna. Tom su činjenicom osobito nezadovoljni Britanci i britanska vlada: premijer Tony Blair tvrdi da u današnjem modernom svijetu više uopće nema smisla da Europska unija gotovo pola budžeta izdvaja za svoju agrarnu politiku. Roman Muhr, stručnjak za europska pitanja koji predaju na Sveučilištu u Münchenu, ne zrači optimizmom kad je riječ o perspektivama poljoprivredne politike Europske unije: «Europska komisija je uvijek vrlo marljivo pokušavala reformirati baš agrarnu politiku. Pri tome moramo misliti na nekoliko posebnosti situacije: naprimjer na svaku novu zemlju članicu, osobito na ulazak velikih zemalja u EU. Sjetimo li se samo Turske jasno je da će naravno biti potrebno revidirati europsku agrarnu politiku.»

Želimo li živjeti u divljini?

Europska se unija nalazi u nezavidnoj situaciji: ona mora imati takvu poljoprivrednu stragegiju u kojoj je moguć plasman europskih poljoprivrednih proizvoda na svjetskom tržištu po tržišnim cijenama, a s druge strane seljaci bi morali misliti i na njihovu «kulturnu misiju», brinuti se o posebnostima europskog pejzaža i prirodnih područja, točnije idiličnih livada koje poznajemo iz serije «Klinike Schwarzwald» ili zelenih alpskih prostranstava. «Mi se moramo odlučiti želimo li živjeti u divljini ili u ugodnom okružju», naglašava Franz Fischler, bivši europski povjerenik za poljoprivredu. Zato Europska unija u 2007. godini financijski podupire izgradnju smještajnih kapaciteta seoskog turizma i odustajanje od korištenja poljoprivrednih površina. Kritičarima ni to nije dovoljno, oni i dalje glasno tvrde da previše novca EU odlazi u poljoprivredne svrhe i zahtijevaja da Bruxelles više sredstava investira u pokretanje industrijskih pogona. Europska je unija najavila da će najkasnije do 2009. godine dati «zeleno svjetlo» za početak realizacije takvih infrastrukturnih projekata i to novcem iz agrarnih fondova. Seljacima nije trebalo dugo da zbroje dva i dva i shvate kako je to još jedan signal da se polako bliži trenutak u kojem će se Europska unija definitivno oprostiti od klasične politike agrarnih subvencija.