Pomesti ugljični dioksid pod - zemlju

Nakon dvije godine gradnje otvoreno je eksperimentalno postrojenje elektrane energetskog koncerna Vattenfall. Termoelektrana kod Spremberga za svoj rad koristi smeđi ugljen kojeg u saveznoj državi Brandenburg prema Poljskoj, još uvijek ima u obilju. Ali nakon Kyota i ograničenja emisije ugljičnog dioksida sve su termoelektrane došle na zao glas. Vattenfall smatra da je pronašao rješenje: izgrađeno je postrojenje vrijedno 70 milijuna eura kroz koje prolaze plinovi nastali izgaranjem. Tamo se razdvaja čađ od ugljičnog dioksida i plin se hladi dok ne postane tekuć. Takav se onda crpkama pumpa u zemlju - i pod zemljom bi trebao i ostati.

Stvar ideala "čiste energije"

Vattenfall je ovu tehnologiju koja je za sada jedinstvena, nazvao CCS - Carbon Capture and Storage, hvatanje i pohranjivanje ugljika. Direktor uprave koncerna Lars Göran Josefsson ovaj projekt smatra i pitanjem prestiža njegovog koncerna i ugleda da on želi "čistu energiju". Isto tako mu je jasno kako se ne može dovijeka ugljični dioksid jednostavno trpati pod zemlju u neograničenim količinama. Njegov koncern zato ističe kako je to "privremeno rješenje" dok se ne nađe način koji će više koristiti obnovljive izvore energije. Zapravo niti sam energetski koncern nije sasvim oduševljen rezultatima: ne samo da je postrojenje koštalo golem novac, nego je i učinkovitost elektrane oko 10 posto manja nego da nema postrojenja za odvajanje ugljičnog dioksida.

I drugi eksperimentiraju

Koncern Vattenfall zapravo nije jedini u Njemačkoj koji eksperimentira sa "metenjem ugljičnog dioksida pod zemlju": u Ketzinu znanstvenici 18 institucija iz 9 zemalja Europe već duže eksperimentiraju s tom tehnologijom. Problema ima nebrojeno: prvi je, naravno, sastav tla. Ugljični dioksid se doduše može ohladiti da postane tekućina - ali i za to treba energija koja opet stvara ugljični dioksid. Kada ga se i upumpa u zemlju na nekih 600 metara, on će tražiti svaku pukotinu da se opet vrati na površinu. Zato je potrebno osobito tlo: prekriveno nepropusnom glinom ispod koje su podzemne naslage vode - u ovom slučaju mogu biti i slane vode gdje bi se plin mogao smjestiti.

Još mnogo pitanja

Koliko god da je ovo tehnologija od koje mnogi energetski koncerni očekuju mnogo, znanstvenici još traže odgovore na mnoga pitanja: koje kemijske reakcije se dešavaju pod tlom? Kako se širi "oblak" ugljičnog dioksida pod zemljom? To pokušavaju otkriti preciznim mjerenjem električne vodljivosti podzemlja. Tu su onda i pitanja čiji odgovori mnogo više zanimaju direktore: koliko će koštati takva tehnologija i koliko je potrebno ugljični dioksid "očistiti" od ostalih plinova?

Nema toliko rupa za toliko ugljičnog dioksida

S jedne strane, u Njemačkoj ima nekoliko područja čije bi tlo moglo biti podesno za smještaj sada ozloglašenog ugljičnog dioksida. S druge strane, danas se gradi toliko elektrana da jedva kakvi "trikovi s nestajanjem" mogu pomoći: pretpostavlja se da će do 2030. biti otvoreno preko 3000 novih termoelektrana, svakih 5,2 dana po jedna. Najviše ih se gradi u Kini, ali ne zaostaju niti druge zemlje. Na taj način emisija ugljičnog dioksida sljedećih desetljeća ne samo da se neće smanjiti, nego će se - udvostručiti. Alternativnim izvorima energije jednostavno nema alternative.(aš)