Ponovno suđenje čelnicima srpske tajne službe

U Haagu počinje ponovno suđenje bivšim šefovima Državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za progone na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te ubojstva hrvatskih i bošnjačkih civila.

Ratni put Hrvatskom i BiH

Novom procesu prethodila je ratna i pravosudna priča, duga već blizu tri desetljeća. Dvojica optuženih bili su na čelu Državne sigurnosti Srbije na početku i svih godina rata u kojem je u krvi završen raspad bivše Jugoslavije. Oni su od 1991. do 1995. godine, prema haškoj optužnici, osnivali, naoružavali, organizirali obuku i financiranje tajnih policijskih i paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubojstvima i progonom nesrpskog stanovništva s ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije s područja tzv. Krajine i istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz općina Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini.

Uhićeni su 2003. nakon što su pripadnici "Crvenih beretki", jedinice koju su uz "Škorpione", "Arkanovce" i "Martićevu miliciju" osnovali Stanišić i Simatović, pripremili i izvršili ubojstvo premijera Srbije Zorana Đinđića.

Suđenje im je počelo tek 2009. godine. Počelo bi i ranije, ali je dugo odgađano zbog bolesti prvooptuženog Jovice Stanišića. Iz istih razloga je nekoliko puta prekidano (jedanput na cijelu godinu dana) da bi završilo 30. svibnja 2013. odlukom Raspravnog vijeća nizozemskog suca Alphonsa Orieja da obojicu, bez obzira što je tužilaštvo za njih tražilo doživotni zatvor, oslobodi svake krivice. Po obrazloženju u presudi, donesenoj većinom glasova vijeća, njihovi postupci nisu bili "konkretno usmjereni na činjenje zločina".

Što je "konkretna usmjerenost"?

Ta formulacija postat će čuvena u kronici presuda Haškog tribunala i oko nje su se lomila i vjerojatno će se još lomiti pravosudna koplja. Takvo obrazloženje ne postoji u praksi Haškog tribunala. Sam taj pojam, princip, standard ili doktrinu uveo je tadašnji predsjednik ovog međunarodnog suda, američki sudac Theodor Meron, čiji autoritet i utjecaj je bio presudan i u donošenju oslobađajućih presuda generalima Hrvatske vojske i policije Anti Gotovini i Mladenu Markaču i načelniku Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću.

Haški tribunal je od svog postanka bio izložen kritikama i osporavanju, dugi niz godina otkako je osnovan napadali su ga nacionalisti svih strana, oni koji su optuženi za ratne zločine uzdizali kao junake i nacionalne heroje. Međutim, otkako su između studenog 2012. i lipnja 2013. izrečene oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, Perišiću i Stanišiću i Simatoviću izložen je oštrim kritikama institucija i pojedinaca, koji su prethodno u svemu podržavali Haški tribunal i njegovu međunarodno-pravnu i humanu misiju.

Kritikama i raspravama oko "nove prakse Haškog tribunala" doprinijelo je osobito pismo danskog suca Frederika Harhoffa, koji je optužio tadašnjeg predsjednika Tribunala, američkog suca Theodora Merona da je vršio pritisak na suce da donesu oslobađajuće presude u sva tri predmeta.

U isto vrijeme udruženja žrtava i humanitarne organizacije s prostora bivše Jugoslavije, među kojima su bili Savez novinara BiH, Centar za humanitarno pravo iz Beograda i Inicijativa za humanitarno pravo iz Zagreba, uputili su peticiju tadašnjem glavnom tajniku UN-a Ban Ki Moonu, sa zahtjevom da se ispita Meronova uloga u donošenju oslobađajućih presuda. Međutim, Meron je ponovo imenovan za predsjednika Haškog tribunala, ali je dvije godine kasnije, žalbeno vijeće pod predsjedanjem talijanskog suca Fausta Pocara donijelo odluku da se Stanišiću i Simatoviću poništi oslobađajuća presuda i da im se ponovo sudi.

"Groteskne presude"

Nešto se, dakle, ipak zbilo, ali i nametnulo mnoštvo pitanja. Žalbene presude, ako ne vraćaju na reviziju procesa, su definitivne. Tako oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, kao i Perišiću ostaju zauvijek. To je paradoksalno, kako po komentatorima haških suđenja, tako i po sudu nekih haških sudaca. Na primjer, suci Pocar i Carmel Agius, koji su bili protiv oslobađajuće presude Gotovini i Markaču (odluka je donesena glasovanjem 3:2 petočlanog žalbenog vijeća), rekli su da je ta presuda "suprotna svakom poimanju pravde", "groteskna" i da je donesena "po nekim drugim, a ne pravnim, motivima", isto kao i presuda generalu Perišiću, kad je i prvi put u cilju oslobađanja od krivice upotrijebljen famozni "Meronov standard" "neusmjerenosti na činjenje zločina". Tom standardu analogan je princip "200 metara" po kojem su u suštini oslobođeni Gotovina i Markač, a koji se može svesti na sljedeće: ako topnička granata padne 200 metara od vojnog cilja i pobije civile, to nije "usmjerenost na zločin" niti protuzakonito granatiranje grada, nego legalan promašaj.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala, u kojem nije bilo Theodora Merona, u prosincu 2015.  ne samo da je poništilo prvostupanjsku presudu Stanišiću i Simatoviću, nego i utvrdilo da doktrina "konkretne usmjerenosti" jednostavno ne postoji u međunarodnom pravu. Da je tako zaključeno dvije i pol godine ranije – 28. veljače 2013. - kada je prvi put sudac Meron izgovorio tu sintagmu, Momčilu Perišiću bi vjerojatno bila potvrđena kazna od 27 godina zatvora.

Zato se nameće zaključak da je odluka da se Stanišiću i Simatoviću poništi oslobađajuća presuda donesena po tom principu i da im se ponovo sudi, izvjesno "vađenje", iskupljivanje Haškog tribunala za neopravdane oslobađajuće presude. Valja jedino napomenuti da će ovo iskupljivanje obaviti "Mehanizam za međunarodne kaznene sudove", pravni nasljednik Haškog tribunala.

Na ponovljenom suđenju može se očekivati da će logika "konkretne (ne)usmjerenosti" biti zamijenjena logikom pitanja, bi li bilo zločina, navedenih u optužnici i dokazanih i na prvom suđenju, da nisu osnivane jedinice koje su ih počinile, uz financijsko ulaganje i logističko opremanje i svestrano pomaganje optuženih. Uz to, novo Raspravno vijeće će valjda uočiti i jednu potpuno jasnu činjenicu: da je osnivanje, naoružavanje, obuka i upućivanje paravojnih formacija na teritorije drugih država u najmanju ruku kažnjivo djelo.