Povijest i istina zapisani na 40 lica

40 žena, 40 sasvim osobnih priča. 40 tragedija međusobno povezanih linijom, toliko punom bola da je se gotovo može vidjeti i golim okom. 17 godina je u međuvremenu prošlo od masakra u Srebrenici u kojem su neke od žena izgubile „samo“ supruge i sinove, neke pak „samo“ braću i ujake, no velika većina izgubila je sve. Ovisno o veličini obitelji, ova brojka iznosi čak i do 70 osoba.

„To je bilo posebno teško pojmiti. Pokušajte si zamisliti da odjednom ostanete bez svih muških članova obitelji. Jedna je žena doista izgubila 70 osoba. Ne znam što je bilo teže za čuti; činjenicu da su neke izgubile djecu, sinove od 9 ili 12 godina ili pak supruge i braću. No, ja sam to morao 'samo' saslušati, proživjeti su to morale one same. Svaka zasebno, godinama…“ prisjeća se autor serije fotografija „Žene iz Srebrenice“, Sead Husić.

"Samo se jedna osmjehivala..."

Riječ je o 40 portreta, crno bijelih fotografija velikih dimenzija i snimljenih u klasičnoj, analognoj fotografskoj tehnici. Portreti, tijesno nanizani jedan pored drugog, nalaze se na drugom katu izložbenog prostora Cubus Kunsthalle u Duisburgu. U pravokutnoj, dugačkoj prostoriji crvenih zidova, izrazi i zračenje lica žena dolaze do svog punog izražaja. Bez obzira krećete li se ili samo stojite u prostoru, oči žena vas prate, netremice promatraju, njihovi izrazi lica odaju duševnu i psihičku odiseju koju imaju iza sebe, ne traže sažaljenje ali ne izražavaju niti bijes. Pogled je uvijek otvoren, iskren, dostojanstven, tvrđi ili mekši, u niti jednim očima se osmjeh čak niti ne nazire. Pitanje je pojavljuje li se uopće ikad? „Samo je jedna žena sjela na stolicu i namjestila osmjeh. Kada smo joj rekli da to nije potrebno, da se ne mora osmjehivati ako joj do toga nije, opustila se i dozvolila da je se fotografira onakvom kakva je“, kaže Kai Toss, redatelj i novinar koji je u Tuzli i Potočarima, pratio autora, istodobno snimajući film koji se ovih dana također dana može vidjeti na izložbi.

I on svjedoči o trenucima susreta sa ženama koje su ga potresle i uvukle mu se pod kožu. „Sve su priče strašne, svaka na svoj način. Dimenziju patnje si zapravo ne možemo ni zamisliti. Ja primjerice nikada neću zaboraviti trenutak u tvorničkoj hali u Potočarima, gdje su u srpnju 1995. godine žene bile odvojene od muškaraca, i gdje su djelomično i nastale ove fotografije, kada je u prostoriju ušla jedna starija žena oslanjajući se na svoj štap. Kuckanje štapa o pod, odzvanjalo je po cijeloj hali…Tada sam zapravo shvatio koliki napor njima predstavlja dolazak na ovo mjesto“, kaže Toss.

Analogna tehnika kao spona s prošlošću

Utoliko više iznenađuje njihova hrabrost; ne samo da se ponovno suoče s tragedijom koja ih je zadesila već da se svijetu doista prikažu onakve kakve jesu. Iako je bilo vrijeme Ramazana, kada tradicionalne muslimanke glavu prekrivaju maramom, neke su ih svjesno skinule upravo zbog toga da budu što otvorenije, autentične. „To je bila i moja namjera i želja; da ih prikažem bez ikakvih suvišnih detalja. Zato sam i odabrao crno- bijelu tehniku koja takoreći još više naglašava izraz lica a potiskuje šarenilo njihovih haljina. Iz toga razloga nisam koristio digitalnu već analognu tehniku fotografiranja. Ona je po mnogo čemu „ozbiljnija“, ne pruža mogućnost brisanja, ispravljanja i dok fotografije nisu razvijene, nitko ne može niti vidjeti kakve su i jesu li uopće uspjele. S druge strane, imao sam osjećaj da je ova tehnika ženama bliža. I fotografije njihovih supruga i sinova koje su im preostale, snimljene su u ovoj a ne u digitalnoj tehnici“, objašnjava autor Husić.

"Žene iz Srebrenice su obične Europljanke"

On je žene iz Srebrenice po prvi put susreo 2002./ 2003. godine kada je za jedne njemačke novine o njima pisao članak. Budući da se i inače bavio temom ratova na Balkanu (završio je studij političkih znanosti na fakultetu u Duisburgu), ideja za seriju fotografija nekako se, kako kaže, nametnula sama od sebe. „Kada sam ih prije nekoliko godina po prvi put susreo, uočio sam velike razlike među njima; neke su 'obične žene sa sela', neke su radile u uredima, neke su manje, druge pak više ili dobro obrazovane. Slike koje s njima povezujemo uvijek su bile jedno te iste: žene na grobovima koje oplakuju svoje mrtve. Imao sam dojam da se na njih uvijek nekako gleda s distance, velike udaljenosti, kao da je riječ o nekome tko živi na desetom kraju svijeta, iako je zapravo riječ o ženama iz Europe. Zapravo su žene iz Srebrenice, obične Europljanke“, kaže fotograf Husić. Drugim riječima, moglo bi se reći da se autor, tijekom fotografiranja kao i u složenom procesu razvijanja i odabira fotografija jednako povodio umjetničkim kao i političkim motivima.

Nova izložba u Nizozemskoj?

„To je bio i jedan od razloga zašto smo se uopće upustili u stvaranje ove izložbe. S jedne strane oduševila me visoka kvaliteta fotografija kao i činjenica da je autoru doista uspjelo prenijeti ono što je važno, što je sama srž. No, s druge strane, ove godine se obilježava 20-ta godišnjica od početka rata u Bosni i Hercegovini, odgovorni poput Ratka Mladića nalaze se u Den Haagu i mislim da bi konačno bilo vrijeme da se ozbiljnije pozabavimo i suočimo s ovom temom a ne da ona polako počne padati u zaborav“, kaže voditeljica izložbenog prostora Cubus Kunsthalle, Claudia Schaefer.

Hoće li žene iz Srebrenice jednom doista pasti u zaborav, to je trenutno teško odgovoriti. Često je i to dio sudbine i tragedije žrtava ratnih i masovnih zločina. Sead Husić trenutno radi na tome da njihove portrete izloži u Nizozemskoj, u zemlji odakle su došli pripadnici jedinica promatrača UN-a koji u srpnju 1995. godine nisu (ili nisu mogli ili nisu bili u stanju) spriječili zločin koji se dogodio. U Den Haagu ili nekom drugom gradu bi ova izložba vjerojatno otvorila sasvim novu i drugačiju raspravunego što je to slučaj negdje drugdje.

No, bez obzira uspjelo mu to ili ne, on, njegova ekipa i žene Srebrenice učinili su koliko su mogli. Publici i zainteresiranima su odškrinuli vrata – ponudili su dio povijesti koja je doista zajednička i europska, zacrtana na licima žena. Do koje mjere će netko moći, željeti ili uopće biti u stanju podnijeti i pročitati istinu oslikanu na njima, ostaje na svakom pojedinačno da odluči sam.