Zašto liječnici stvarno odlaze iz Hrvatske?
12. rujna 2018
Goruća tema masovnog napuštanja Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju najčešće se ilustrira primjerom liječnika. U pravilu se pritom smatra da oni odlaze isključivo ili makar prvenstveno zbog većih primanja na (sjevero)zapadu kontinenta, no značajna anketna istraživanja otkrivaju bitno drukčiju motivaciju. Baš kao što je pokazalo jedno recentnije propitivanje mnijenja u fahu, provedeno kod preko 1500 mlađih liječnika. Na prvome mjestu razloga za odlazak u inozemstvo nalaze se tako bolji uvjeti rada, a na drugom kvalitetnija organiziranost sustava. Veća plaća nalazi se tek na trećemu mjestu.
O tome je prošli tjedan u medijima progovorio Krešimir Luetić, odnedavni vršitelj dužnosti predsjednika Hrvatske liječničke komore (HLK). Istaknuo je da je problem enormnog broja prekovremenih radnih sati u zdravstvu do te mjere raširen da i osobno bilježi najmanje dvostruko više takvog rada godišnje, negoli je zakonski dopušteno.
Sustav počiva na nezakonitom radu
To dakako značajno mijenja sliku o uzrocima i posljedicama stanja u zdravstvu, te sve izraženijem deficitu stručnog kadra. I dalje je jasno da novca nema dovoljno, ali uz npr. adekvatniju organizaciju čitavog zdravstva – možda bi se već i postojeći budžet mogao iskoristiti za unapređenje uvjeta rada. Time bi se dijelom neutralizirala prva dva razloga za odlaske preko granice, bez obzira na to što bi plaće ostale iste.
Pa, da ne bismo liječnike uvijek prikazivali kroz prizmu njihova dohotka, obratili smo se sugovornicima koji će nam iz prve ruke posvjedočiti o nedostacima koji su njima važniji od toga. Ada Barić Grgurević, predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL), objasnila nam je da razmjeri prekovremenog rada daleko prelaze status puke statističke zanimljivosti ili čak bizarnosti. Prema njezinim riječima, nacionalni zdravstveni sustav počiva upravo na prekovremenim radnim satima koji u većini slučajeva prelaze dopušteni limit.
„Nekad se ta satnica nakupi i kroz dva-tri mjeseca, pa je rad u većini slučajeva i protuzakonit jer nedostaje liječnika. Hrvatski liječnici rade u sustavu koji zasad ne priznaje vrlo specifične, da ne kažem jedinstvene uvjete rada koje ne dijeli niti jedna druga struka, a koji se u većini EU-zemalja priznaju i prepoznaju“, kazala nam je predsjednica HUBOL-a. No što to znači, konkretnije, u praksi?
Jednom valjda i kolektivni ugovor
„Prvenstveno to da nemamo definirane uvjete rada, nemamo strukovni kolektivni ugovor, nemamo definirane vremensko-kadrovske normative, pa nadalje. Sve je to ispred financijske motivacije odlaska liječnika“, rekla je Barić Grurević.
Liječnicima je, doznajemo, puno jednostavnije i plodonosnije raditi u nekom uređenijem sustavu, nego se svaki dan spoticati o brojne neravnine onoga domaćeg. „I to bez mogućnosti planiranja svoje profesionalne budućnosti“, dodaje ona, „s obzirom da je plan zdravstvenog sustava RH još uvijek nejasan."
HUBOL se nada, međutim, da će Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o Zdravstvenom osiguranju doživjeti potrebne izmjene kako bi liječnici bar u jednom segmentu lakše funkcionirali. „A naravno, čekamo dan kada ćemo kao struka, po odgovornosti koju imamo i poslu kojeg radimo, biti prepoznati i kroz naš strukovni kolektivni ugovor“, zaključila je naša sugovornica. Njezin kolega Boris Zrnić, kirurg iz Kliničkog bolničkog centra Rijeka, ima pak nešto osobniji pristup ovoj problematici.
Šefovi uvijek ostaju na pozicijama
Zrnić je, prema vlastitom iskazu, na rubu odlaska u inozemstvo, i to već godinama. „Svakome bi bilo bolje da ima veću plaću“, smatra on, „ali ne radi se o tome. Glupo bi bilo reći da liječnici u Hrvatskoj imaju egzistencijalnih problema te vrste. No istinski problemi se tiču ostalih uvjeta, već i u međuljudskim odnosima, tj. u sustavu koji omogućuje razne nepodnošljive anomalije u odnosima. Osobno sam se uvjerio u to na najgori način: šef me mobingirao, ja sam dobio sudski proces u vezi s tim, ali se nije promijenilo ništa bitno."
Ovdje valja naglasiti da razgovaramo s drugim najstarijim kardiokirurgom u Rijeci, 46-godišnjakom s velikim radnim iskustvom. No tri godine je Zrnić bio „na ledu“, e da bi mu KBC naknadno isplatio određenu odštetu, iako nitko nije odgovarao za počinjenu štetu. Ne ulazeći u detalje mobinga, lako je - već i generalno promatrajući – uočiti da je posrijedi sistemski problem.
„Nije moj slučaj bio niti ostao jedini takav u KBC Rijeka. Ljudi ustaju za zaštitu svojih prava, jer šefovi prekoračuju ovlasti, to se zatim plaća javnim novcem, ali šefovi uvijek ostaju na pozicijama. Meni je bolnica već isplatila 120 tisuća kuna odštete, iz namjenskih javnih sredstava za medicinske troškove, a ne ovo. Možete bar otprilike pretpostaviti koliko se npr. antibiotika dade kupiti za taj novac. Pa, uvjeren sam da takav sustav nije slučajan, nego se radi o tome da nekima itekako odgovara u tom obliku“, rezolutan je ovaj riječki kirurg.
Deficit medicinskih sestara – još veći problem
„Zato i dalje razmišljam o odlasku vani. Bez obzira na presudu u moju korist, i dalje se ne mogu eksponirati kao liječnik. Sedam godina traje ovo moje natezanje s njima", poantira Zrnić, „i ništa pritom nije slučajno. Kao niti to što sam se za pomoć obraćao i HLK-u, ali reakcije nije bilo.“
Svemu rečenom treba dodati napomenu kako problemi bolničkih liječnika među liječnicima općenito, nisu jedini, pa niti najveći. Štoviše, zbog najvećeg lobija u branši, bolničkim je liječnicima možda unekoliko i bolje negoli nekim drugim njihovim kolegama. Zato još zlokobnije odzvanja činjenica da Hrvatska, bez obzira na medijsku „doktorizaciju“ ove teme, veći problem ima sa statusom i deficitom ostatka medicinskog kadra. S odlascima medicinskih sestara i tehničara iz sustava, dakle, čiji udes – na opću štetu – ostaje dijelom u sjeni.