Pred školskom pločom su svi jednaki
11. veljače 2012
Kada je Volkhard Trust prije više od dvadeset godina zajedno s drugim pedagozima osnovao školu Matthias Claudius u Bochumu, ta je škola odmah dobila još jedno ime. Iako je u prvi razred škole bilo upisano samo četvero djece s osobitim potrebama, odmah se u nekim krugovima o novoj školi počelo govoriti kao o "školi za tupave", sjeća se direktor.
"Bio je težak posao nadvladati predrasude o školi gdje će zajedno, u istoj učionici biti podučavana i zdrava djeca i djeca koja imaju duševne ili tjelesne nedostatke. Ali danas se u našu školu prijavljuje više djece nego što ih možemo primiti", hvali se direktor.
"Inkluzivna" škola
Ono što je u toj školi u Bochumu svakodnevnica, trebalo bi postati normalno i u svim školama u Njemačkoj. Od 2009. ta je zemlja potpisnica UN-ove Konvencije o pravima osoba s nedostacima kojom se takvoj djeci jamči školovanje - u redovnoj školi. Tehnički izraz za takvu zajedničku nastavu je "inkluzivna škola", ali takvih škola u Njemačkoj još uvijek ima malo.
To pokazuje i studija zaklade Bertelsmann gdje tek svako peto dijete s tjelesnim, duševnim, psihosocijalnim ili emocionalnim problemima ide u redovnu školu. S druge strane, 80 posto od oko 500.000 djece s osobitim potrebama idu u neku posebnu školu. To ni građani ne smatraju dobrim rješenjem: isto istraživanje je utvrdilo kako više od 70 posto Nijemaca žele da se sva djeca zajedno školuju.
S godinama je i granica oštrija
Što je još gore, što su djeca starija, to je oštrija podjela između zdravih mališana i onih s posebnim potrebama. Dok se u dječjim vrtićima još 68 posto invalidne djece igra sa svojim vršnjacima, u prvih četiri razreda osnovne škole takve je djece samo 50 posto. U njemačkom obrazovnom sustavu se nakon četvrtog razreda osnovne odlučuje kojim školskim putem će mališani krenuti - i tu onda djeca s osobitim potrebama uglavnom ostaju prepuštena sebi jer se samo 17,2 posto "posebnih" školaraca odlučuje za redovitu školu.
Mnoga takva djeca se uopće niti ne usuđuju pomišljati na maturu i eventualni studij - ali to ovisi i o njemačkim pokrajinama. U Schleswig-Holsteinu na sjeveru zemlje gotovo polovica mališana s osobitim potrebama želi završiti barem srednju školu, dok je u pokrajini Sachsen-Anhalt na istoku zemlje njih jedva 9 posto.
Drugačiji odnos prema invalidima
Ipak, razlog za takvo odvajanje invalidne od zdrave djece u Njemačkoj nije stvar predrasuda, nego i drugog svjetonazora. Zapravo baš zbog dubokog stida što su svojedobno nacisti činili s invalidnim mališanima za vrijeme svojeg terora, Njemačka je godinama izdvajala golem novac za posebne škole gdje bi im se pružila i posebna skrb, objašnjava Anke Dörner, povjerenica za obrazovanje u podružnici UNESCO-a u Njemačkoj.
"S takvim, veoma diferenciranim sustavom školovanja se željelo udovoljiti svoj djeci, svakom prema njegovim sposobnostima", kaže ona. Ali studije su pokazale kako to nije pravi put i kako je zajednička nastava mnogo bolja, a Anke Dörner priznaje kako u Njemačkoj "stvari polako napreduju, ali su škole na putu prema inkluzivnoj nastavi".
Posebna škola kao biljeg za čitav život
Jer, često se pokazalo kako su posebne škole slijepa ulica iz koje se takvi školarci teško uključuju u radni svijet. To ističe i direktor škole u Bochumu, Volkhard Trust. Doduše, i kadrovski je njegova škola dobro pripremljena na izazove zajedničke nastave pa je tako od oko stotinu učiteljica i učitelja, njih gotovo trećina školovana za rad s djecom s osobitim potrebama. Oni se brinu za po šest učenika s nedostacima u svakom razredu.
Ali direktor ističe kako od takve zajedničke nastave svi imaju koristi: mnoga invalidna djeca postižu zavidne školske uspjehe, sve do mature. Ali i zdrava djeca se uče odgovornom ponašanju i nauče se paziti na svoje kolege koji su možda malo polaganiji. Rezultatom se direktor svakako može pohvaliti, a i svi učenici mogu biti ponosni kako je baš njihova, "inkluzivna" škola Matthias Claudius po ocjenama u pravilu među najboljima na jedinstvenoj, državnoj maturi čitave pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija.
Autorica: Sabine Damaschke/Anđelko Šubić